Dajković: Svjedočimo do sada neviđenoj kampanji „Vijesti“ protiv mitropolita Metodija

Već danima gledamo kako se anti-srpski mediji, ohrabreni premijerom, predsjednikom, ministrima i raznim „pri-pejd“ dežurnim anti-srbima, iživljavaju nad Mitropolitom budimljansko-nikšićkim Metodijem. Oni potpiruju mržnju prema njemu, ali im krajnji cilj nije samo on – već da se ta mržnja, preko njegove snažne pojave, prelije na čitav srpski narod u Crnoj Gori, saopštio je predsjednik Slobodne Crne Gore, Vladislav Dajković.

On je dodao da svjedočimo „jednoj bezočnoj i do sada neviđenoj kampanji medijske kuće „Vijesti“ koja već deset dana – iz uloge samoproglašene dežurne “savjesti i pameti“ – otvara dnevnike sa Mitropolitom Metodijem, objavljuje desetine „analitičkih“ tekstova protiv njega, kreira optužnice i presuđuje, pa čak ide dotle da ga poziva da se povuče“.

– Zamislite bezobrazluka! Kao da je on neki politički aparatčik koji podnosi ostavku na partijskoj sjednici, a ne mitropolit Crkve koja je tri vijeka starija od same Crne Gore i duhovni vođa desetina, pa i stotina hiljada ljudi u našoj zemlji. Zašto i čemu ova kampanja protiv Mitropolita u momentu dok gori pola države, dok bukte ratovi narko klanova i dok se krvnik našeg naroda Milo Đukanović sunča u Porto Montenegru? Zašto, pitam – naveo je Dajković.

Zar je, pita on, jedan Mitropolit veća opasnost po bezbjednost države od iznad pobrojanog.

– Naravno, ja nemam istinu u džepu, ali je tražim u svakom trenutku svog postojanja. I odgovor se nameće sam – komunizam. Da, dobro ste pročitali. Sve ovo što gledamo samo je nasleđe djece i unuka komunizma. Komunizam u Crnoj Gori nije mrtav – naprotiv, olinjali komunistički brk življi je nego ikad i umače se u sve čorbe nove vlasti. Upravo ovaj obračun sa mitropolitom Metodijem podsjeća nas na vremena kada su komunisti, prije samo nekoliko decenija, vodili krvavi rat protiv naše Crkve – izjavio je Dajković.

Oni su, tvrdi on, ubijali sveštenike, progonili monahe, rušili crkve i manastire, skrnavili kapele – poput Njegoševe zavjetne na Lovćenu.

– Toliko svešteničke i mitropolitske krvi proliveno je u tom vremenu da u Crnoj Gori gotovo da nije ostao kamen na kamenu Crkve srpske. Njihov cilj bio je jedan: da ubiju Boga. Ne pretjerujem – zaista su htjeli da ubiju Boga u ljudima, zaboravljajući da poslije smrti uvijek slijedi – Vaskrsnuće. Ako je nekada neprijatelj srpskog naroda bio Milo Đukanović, danas tu titulu nose novinari i vlasnici „Vijesti“, potpomognuti NATO strankama u Crnoj Gori, uz glasno i – za mene posebno porazno – ćutanje onih (naših?) koji se prave da se ništa ne dešava. A svi znamo: ćutanje i povlačenje ne donose mir, već rađaju još žešće i još brutalnije napade. U ovoj igri za opstanak pametniji ne popušta. U ovoj igri pobjeđuje samo onaj koji smije da se suprotstavi zlu koje se, poslije pada režima Mila Đukanovića, ponovo nadvija nad srpskim narodom u Crnoj Gori – izjavio je Dajković.

Sebi, kako navodi, može naći milion mana – da je brzoplet, tvrdoglav, da često griješi, a da toga nije ni svjestan.

– Ali za ovo vrijeme, koliko pratim pojavu mitropolita Metodija, nisam primijetio nijedan pogrešan korak – ni protiv srpskog, a posebno ne protiv drugih naroda u našoj zemlji. Štaviše, imam osjećaj kao da je izašao iz korica Gorskog vijenca: viteškog držanja, vojnički spreman, dostojanstven, a opet uvijek nasmijan i blag – sa krstom u rukama umjesto mača. Njegove riječi, doduše, sijeku kao mač, ali ne zato što je on prijek i težak, već zato što je istina prijeka i teška. A istina ne pravi kompromise – ni sa ljudima, ni sa vremenom. Znam da mitropolitu Metodiju podrška ne treba. Ali neka ovaj tekst bude svjedočanstvo – kao ona priča o ptičici koja je u kljunu nosila kap vode da ugasi požar koji su zapalili razbojnici – rekao je Dajković.

Kada su je pitali zašto to radi, dodaje, kad ne može da ugasi vatru, odgovorila je: “Nosim da se zna na čijoj sam strani bila.“

– Tako i ja želim da se zna – da sam bio uz našeg Mitropolita. Nasuprot onima koji mu mjere korake i sipaju otrov po novinskim kolumnama, nek se zna da nisam ćutao. I što je za mene još važnije – da nisam bio kukavica. Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka – zaključio je Dajković.