Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala Borba

U savremenoj političkoj istoriji Srbije, malo je ličnosti koje su doživjele i gradile toliku podršku, toliku dominaciju i toliki stepen političkog autoriteta kao Aleksandar Vučić. Njegove pobjede u prvom krugu predsjedničkih izbora – dvaput, sa više od dva miliona glasova podrške – predstavljaju presedan. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom. Taj legitimitet, zasnovan na direktnoj volji naroda, objašnjava i suštinu današnje političke dinamike: Vučić je postao glavna, gotovo jedina meta i domaćih blokadera i međunarodnih mentora koji stoje iza njih.

Legitimni autoritet kao prepreka

Sva energija onih koji se protive politici stabilne i samostalne Srbije usmjerena je na Vučića. Zašto? Zato što u ovom trenutku ne postoji druga figura koja može okupiti tako široku i čvrstu podršku građana. On je, sviđalo se to nekome ili ne, jedini političar s kapacitetom da iznese odluke koje oblikuju budućnost zemlje, a da pri tome ima iza sebe narodnu većinu. Njegov autoritet nije nametnut, već potvrđen na izborima, što ga čini teže osporivim od bilo kakvih privremenih i vještački kreiranih autoriteta s margina političke scene.

Napad na lidera kao napad na državu

Oni koji danas žele destabilizaciju Srbije vrlo dobro znaju da se država najlakše slabi tako što se udari na njenog najjačeg lidera. Zato se napadi ne vode samo kroz političku kritiku i kampanju, već kroz personalizovane udare – na njega lično, na članove njegove porodice, na najbliže saradnike. Ideja je jasna: ako se slomi Vučić, ako se uruši njegov kredibilitet i autoritet, tada se otvara prostor da se Srbija pretvori u lak plijen.

Politički obračun tako prestaje da bude samo stvar partija i ideologija. On postaje pitanje državne održivosti. Jer, ako se diskredituje i sruši ličnost koja ima povjerenje miliona građana, onda se ruši i sama osnova na kojoj počiva institucionalna stabilnost zemlje.

Unutrašnja nemoć i spoljašnja režija

Unutrašnja opozicija godinama pokazuje nemoć da se predstavi kao ozbiljna alternativa. Njihovi pokušaji da osvoje podršku na izborima završavali su se slabim rezultatima, često ispod očekivanja i vlastitih ambicija. Upravo zato posežu za vanjskim mentorima – za centrima moći kojima ne odgovara snažna, stabilna i politički samostalna Srbija.

Ti spoljni faktori gledaju na Balkan kroz prizmu sopstvenih interesa. A u tim interesima nema mjesta za Srbiju koja sama odlučuje, koja balansira i koja vodi politiku zasnovanu na sopstvenim potrebama. Da bi se ti interesi ostvarili, potrebno je da Srbija postane slaba, zavisna, neotporna na pritiske. I tu dolazimo do logike napada: Vučić je prepreka. On je garant da se odluke ne donose u tuđim ambasadama, već u institucijama Srbije.

Medijski i psihološki pritisci

Jedan od najčešćih alata u ovoj borbi jesu medijske kampanje. One se vode sistematski, koordinisano, i ciljaju na diskreditaciju ličnosti. To nisu obične političke kritike; to su narativi koji pokušavaju da uruše povjerenje naroda u lidera, da ga prikažu kao slabog, korumpiranog, nesposobnog ili izolovanog. Međutim, rezultati izbora ponavljano pokazuju da građani razlikuju propagandu od realnosti.

Vučić kao simbol narodne volje

Sviđalo se to njegovim političkim protivnicima ili ne, Vučić danas predstavlja simbol narodne volje. Svaki udar na njega nije samo lični obračun, već udar na većinsku volju građana koja mu je više puta data na izborima. I upravo zbog toga on je i ostaje glavna meta – jer rušenjem njega ruši se i ono što on simbolizuje: stabilna, samostalna i državotvorna Srbija.

U tom kontekstu, jasno je da politička borba oko Vučića nije borba za jednog čovjeka. To je borba za pravac kojim će Srbija ići u narednim decenijama. Oni koji žele da je oslabe, znaju da im je put otvoren samo ako slome lidera koji uživa nesporni legitimitet. Oni koji žele da je sačuvaju, znaju da odbrana Srbije danas počinje od odbrane Aleksandra Vučića.

Tagovi