U centru Podgorice, u neposrednoj blizini institucija koje bi trebale da simbolizuju pravdu, jedinstvo i istorijsko pomirenje, i dalje stoji spomenik Mirku Petroviću – vojvodi, diplomati, ali i krvniku koji je u istoriji plemena Kuči upamćen po nečemu što se ne smije prećutati: zločinima nad sopstvenim narodom.

Mirko Petrović je, prema brojnim istorijskim izvorima, predvodio vojsku koja je brutalno gazila kroz kučka sela. I ne samo vojnike – već i žene, starce i djecu. Klanje „o kolikevci“, kako narod pamti, nije mit, već sramna stranica crnogorske prošlosti. I dok se u savremenoj Crnoj Gori insistira na pomirenju, istini i zakonitosti, pitanje se nameće samo po sebi: zašto ćute oni koji bi morali da reaguju? Zašto se prema nekima primjenjuje jedno, a prema drugima drugo mjerilo?

Ako je zakon isti za sve – kako to stoji u svakom zvaničnom aktu ove države – onda nema opravdanja za dvostruke aršine. Uklanjanje ili izmještanje spomenika koji vrijeđa kolektivno sjećanje jednog čitavog plemena nije revanšizam – to je minimum dostojanstva. Ako su spomenici nekima u ovoj zemlji bili sporni zbog ideoloških ili političkih razloga, kako to da spomenik čovjeku koji je naredio zločine nad sopstvenim narodom i dalje ponosno stoji na najvidljivijem mjestu glavnog grada?

Niko ne traži brisanje istorije. Naprotiv – traži se njeno potpuno sagledavanje. Ali slavljenje zločina, ma kako se istorijski pakovalo u političku ili vojnu pobjedu, ne može i ne smije biti norma savremenog društva.

Pleme Kuči je kroz vjekove dalo bezbroj heroja, ratnika i državnika. Pretrpjelo je i nepravde, i izdaje, ali je opstalo. Danas, kada se svi zaklinju u pomirenje, upravo ćutanje nadležnih o ovom pitanju djeluje kao svjesno zabadanje prsta u oko tom narodu.

Vrijeme je da se sa licemjernom praksom dvostrukih aršina završi. Spomenik Mirku Petroviću ne mora biti uništen – ali mora biti izmješten na mjesto koje neće izazivati bol i sram među potomcima onih koji su stradali zbog njegove politike i naređenja.

Dosta je bilo ćutanja.

Tagovi