Šta bi se desilo ako bi neko došao u Zagreb i počeo na bilo koji način da vrijeđa Hrvate? Ne bi živ izašao iz Zagreba. Samo u Srbiji se može tako nešto desiti jer je dio međunarodne zajednice doveo do situacije da se srpski narod može potpuno nekažnjeno vrijeđati i psovati, spolja i iznutra, kaže za Sputnjik istoričar Draga Mastilović.
Srbi će i ove godine obilježiti godišnjicu pogroma u Hrvatskoj kada je u zločinu nazvanom ,,Oluja“ etnički očišćeno – protjerano četvrt miliona Srba sa svojih vjekovnih ognjišta. Dok će najviši državni vrh Srpske i Srbije u Sremskim Karlovcima održati pomen stradalima u ovoj zločinačkoj akciji, u Hrvatskoj već uveliko traju ,,dani genocida“. Svake godine početak avgusta je u Hrvatskoj rezervisan za proslave, koncerte, manifestacije i okupljanja velikog broja naroda uz predsjednika, premijera i ministre, koji svi skupa veličaju iživljavanje vojske nad nenaoružanim civilima – starcima, ženama, djecom.
Posmatrajući sa strane, hrvatska javnost bi trebalo da bude podijeljena između uloge žrtve ,,velikosrpske agresije“ koju često i glasno ističu i uloge ,,junaka“ koji je odbranio Hrvatsku od srpske nejači. Istoričar i direktor Instituta istorijskih nauka Univerziteta u Istočnom Sarajevu Draga Mastilović kaže za Sputnjik da prosječan Hrvat ne osjeća ovu vrstu konflikta u sebi.
Naravno da tako nečega nema kod Hrvata, to je nametnuto samo srpskoj omladini i to od strane Zapada preko nevladinih organizacija. Danas imamo situaciju gdje neko u Srbiji može potpuno nekažnjeno da propagira ustaštvo ili nacističku ideologiju, bez ikakvih pravnih ili društvenih posljedica. To isto nikada ne bi prošlo bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. Posredstvom međunarodne zajednice, stvorila se kod srpske omladine slika da narod koji je preživio genocid u 20. vijeku na kraju tog istog vijeka bude proglašen genocidnim, rekao je Mastilović.
Po njegovom mišljenju, da nije bilo ove vrste uticaja međunarodnog faktora, tačnije zapadnog faktora, hrvatski nacionalizam ne bi na ovaj način došao do izražaja, niti bi danas hrvatska omladina u ovoj mjeri bila otrovana ustaštvom.
Nastavak genocida
Što se tiče operacija Oluje i Bljeska, ratova devedesetih godina, kao i čitavog procesa izgona Srba iz Hrvatske, za Mastilovića nema sumnje da je to zapravo samo nastavak genocida iz Drugog svjetskog rata čiji je krajnji cilj bio bio uništavanje ili protjerivanje srpskog naroda zapadno od Drine.
To je kao što vidimo, nažalost, na prostoru Hrvatske i uspjelo, dok je na prostoru Bosne i Hercegovine formirana Republika Srpska, tako da ti planovi nisu zaživjeli, ali te težnje koje sežu još od druge polovine devetnaestog vijeka, odnosno težnje da se prostor od Drine do Jadranskog mora očisti od srpskog pravoslavnog stanoništva, traju i dan danas.
Dešavanja devedesetih godina nisu samo revizija rezultata istorije, nego i rezultata Drugog svjetskog rata, objašnjava naš sagovornik, budući da je tada došlo do povampirenja neonacizma i neofašizma u Hrvatskoj. Ne samo da je to bilo prećutno odobravano od Evrope, nego je čak bilo i podsticano, pa su se devedesetih godina čak viđali isti one simbole iz 1941. godine, a uz njih i iste namjere koje su tih godina postojale prema srpskom narodu.
Danas je već svima jasno da iza toga stoji u najvećoj mjeri Njemačka, zahvaljujući njenom uticaju i tadašnja evropska zajednica, a kasnije i Amerika. Hrvati nikada u 20. vijeku nisu odgovarali za svoje zločine. Dva puta su, upravo zahvaljujući Srbima i srpskim žrtvama preko noći od poražene strane u ratu postajali pobjednička strana i u Prvom svjetskom ratu, a da ne govorimo o Drugom ratu.
Hrvatski nacionalizam skuvan po zapadnom receptu
Dokaz da težnja za uništenjem srpskog naroda na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine nikada nije prestala danas se najplastičnije vidi i u ,,sitnicama“ gdje se s jedne strane u BiH slave antifašističke tradicije, dok u samom Sarajevu ulice nose nazive po poznatim nacističkim zločincima i pripadnicima 13. SS Handžar divizije. U Hrvatskoj su primjeri drastičniji i podrazumijevaju državne proslave genocida.
Postoji nešto zaista vrlo čudno u tom hrvatskom nacionalizmu koji se izgleda najlakše i najbolje hrani upravo mržnjom prema Srbima. Kada je riječ o Hrvatima, ne možemo govoriti o obnavljanju nacističkih ideja, to nije zapravo obnavljanje, jer one nikada nisu ni prestajale. Ipak, danas su posebno izražene, što vidimo po Tompsonovim koncertima, po simbolima kojima se hvale, ličnostima koje veličaju itd.
Baš zato što s prestankom rata ove težnje nisu iščezle, sagovornik vjeruje da srpska intelektualna i politička elita mora biti svjesna istorijskog trenutka u kojem živi, kao i istorisjkih činjenica koje su do tog trenutka i dovele.
Hrvatski paradoks
Hrvatsi su poslednjem ratu na svojoj strani imali čitav NATO, kao što su ga i muslimani u Bosni i Hercegovini u tamošnjem ratu imali na svojoj strani i koji je bombardovao Vojsku Republike Srpske, kao i civilne i vojne objekte. Ipak, i Hrvati i muslimani slave svoje ,,vojne podvige“ i napade na civile.
Progon ogromnog broja civilnog stanovništva nikako se ne može posmatrati kao herojstvo, ali to je već problem društvene svijesti unutar Hrvatske koja se održava upravo održavanjem te mržnje prema srpskom narodu, negiranjem genocida iz Drugog svjetskog rata i negiranjem zločina iz perioda devedesetih godina. Sve dok postoji podrška zapadnih država, Hrvati će ne samo potpuno nekažnjeno slaviti i nacizam i fašizam i svoje nacističke i fašističke zločine, već će stvarati nekakav mit o svom junaštvu, hrabrosti i Velikoj Srbiji.
Evropa današnjice zahvaćena je procesom neonacizma na raznim tačkama i njeno stanovništvo se vrlo lako približava nekim istorijskim pojavama već viđenim tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog vijeka. Ono što je za nas najbitnije jeste pitanje kakav će biti položaj srpskog naroda u tom novom kontekstu i koliko će srpska inteligencija uspjeti da se odupre zapadnim priticima i povede srpsku nacionalnu politiku u zdravom smjeru, zaključuje Mastilović.
(Sputnik)
