Da li se Evropski savez i poslanik Nenezić stide žrtava Velike?

U još jednom primjeru političke netrpeljivosti, poslanik Evropskog saveza u Skupštini Crne Gore Branislav Nenezić napao je predsjednika Skupštine Andriju Mandića, nazivajući ga “četničkim vojvodom” i optužujući ga da, kako kaže, „ni Dan žalosti ne propušta da provocira antifašističku Crnu Goru“. Povod za ove optužbe bila je objava Mandića na društvenoj mreži X, u kojoj je podsjetio na zločin u Velici – selu na sjeveru Crne Gore gdje je prije 81 godinu više od 500 civila, među kojima je bilo mnogo djece, žena i staraca, svirepo ubijeno.

U svojoj objavi, Mandić nije širio ideologiju, već je iznio istorijsku činjenicu i odao počast nevinim žrtvama. Ipak, čak ni to, izgleda, nije po volji dijela političke scene koji svaki njegov potez koristi za napad, čak i kada je riječ o dostojanstvenom sjećanju na tragediju jednog naroda.

Postavlja se pitanje – da li je problem što je neko rekao istinu, ili ko je tu istinu rekao? Da li se Evropski savez i njegov poslanik stide stradanja nedužnog stanovništva Crne Gore? Da li bi ćutanje o Velici bilo prihvatljivije i “evropskije”?

Umjesto da Mandićevo obraćanje bude povod za jedinstvo u poštovanju žrtava i osudi zločina, Nenezić koristi i Dan žalosti da napadne političkog protivnika. Takva instrumentalizacija antifašizma ne služi istini, već produbljuje podjele i stvara utisak da se žrtve vrednuju selektivno – prema tome ko ih pominje.

Crna Gora, ako želi da bude istinski demokratsko i zrelo društvo, mora naučiti da priznaje svaku žrtvu, bez obzira na to iz čijih usta dolazi podsjećanje na nju. Zločin u Velici je dio naše istorije. Niko ga ne može i ne smije prećutati. Oni koji napadaju čak i puko pomen-žrtava treba da se zapitaju – da li istinski zastupaju evropske vrijednosti, ili ih koriste samo kada im odgovara?

Zaborav nije evropska vrijednost. Priznanje istine jeste.