Kada je u jesen prošle godine krenula lavina građanskih protesta, blokada puteva, parola protiv režima i pozivi na otpor – malo ko je mogao zamisliti da će osam mjeseci kasnije isti ti pokreti i njihovi predvodnici tonuti u apatiju, gubiti podršku i na kraju se raspasti pod teretom vlastitih iluzija, neiskustva i unutrašnjih sukoba. Put od parole „Gotov je!“ (koja je implicirala pad režima) do autoironičnog zaključka „Gotovi smo“ najbolje oslikava brzopoteznu političku tragediju opozicionog aktivizma poznatog kao pokret blokadera.
1. Euforija otpora – proizvod trenutka, a ne strategije
Na početku, blokaderi su izrasli iz autentičnog nezadovoljstva: ekološki problemi, represivne zakone, siromaštvo i brutalni odnos režima prema građanima. Blokade puteva postale su simbol neposluha i davale su privid stvarne snage. Međutim, ta snaga bila je više medijska i simbolička nego politički organizovana. Nije postojala jasna hijerarhija, strategija, ni kapacitet da se euforija pretvori u trajni politički pritisak.
2. Politička nevinost i pogrešna procjena
Vođe blokada često su insistirale da su „građani, a ne političari“, odbijajući saradnju sa opozicionim partijama. Iako to može zvučati principijelno, u realnoj politici to je značilo izolaciju. Bez institucionalne podrške, bez uvida u pravne, medijske i organizacione mehanizme, pokret se oslanjao isključivo na entuzijazam – koji je po prirodi kratak vijek.
3. Fragmentacija i ego borbe
Nakon početnih uspjeha, uslijedile su pukotine. Lične sujete, optužbe za „izdaju“, međusobna sabotiranja i pokušaji pojedinih aktera da kapitalizuju ličnu popularnost doveli su do unutrašnjeg raspada. Neki su pokušali da osnuju političke stranke, drugi da se povuku u „nezavisni aktivizam“, treći su jednostavno nestali iz javnosti. Pokret koji je trebao objediniti nezadovoljne građane pretvorio se u mikrokozmos srpske opozicione hronike: podjele, optužbe i pasivizacija.
4. Režimska taktika: pusti ih da se sami uruše
Vlast je u ovom slučaju igrala pasivnu, ali efikasnu igru. Umjesto brutalne represije (koja bi mogla izazvati veći revolt), odlučila se na taktiku čekanja. Uslijedilo je puštanje “para na uši” – medijska relativizacija, fokusiranje na lične slabosti lidera protesta, plasiranje internih prepirki i plasiranje teorija zavjere. I to je bilo dovoljno. Pokret se urušio bez ijednog ozbiljnog udarca.
5. Odgovornost i pouke
Najveći poraz blokadera nije u tome što su izgubili politički momentum, već što su obeshrabrili hiljade građana koji su im povjerovali. Umjesto trajnog pokreta, nastao je gorak osjećaj da se ništa ne može promijeniti. To je najopasnija posledica kratkoročnih populističkih talasa – oni ne samo da ne mijenjaju sistem, nego cementiraju osjećaj beznade.
Pokret blokadera je uspio ono što je malo kome pošlo za rukom: da za samo osam mjeseci pređe put od ozbiljne prijetnje režimu do simbola političke promašenosti. Njihova parabola – od „Gotov je“ do „Gotovi smo“ – jeste upozorenje svim budućim inicijativama: bez jasne strategije, institucionalnog znanja i unutrašnje discipline, nijedan otpor, ma koliko bio iskren, neće preživjeti.
У свету без права и поретка морамо да сачувамо и одбранимо нашу земљу
Bilo bi dobro da bude vise botova a ne jedan koji pise iste stvari. Dzaba sva prica, Vucic je izdajnik grandioznih razmjera a tzv opozicija je jos gora, studenti su placena bagra. Svi rade da uniste Srbiju. Isto je bilo i u CG. Milo je isto radio i pao je kad je postao neposlusan. Naslijedili su ga isti a on je bezbjedan. Niko se normalan na balkanu ne bavi politikom jer je sve zatrovano nesojlukom i placeno od nasih neprijatelja.
U politici kao u fudbalu – bez igre i taktike, svaki napad je autogol.
Kad entuzijazam zameni mudrost, dobijete blokadere koji su sami sebe blokirali
Na početku su bili heroji, na kraju – predmet podsmeha.
Ko bude napao predsednika Srbije i Srbiju suočiće se sa svojim nestankom.
Ono sto je jedino logicno, nakon ovoliko vremena, je da je sve ovo vuciceva rezuja i prevara. Ko jos vjeruje da jedna drzava moze trpjeti torturu sacice tzv studenata a da ne reaguje. Ko jos vjeruje da drzava ne moze da nadje organizatore i funansijere a to traje mjesecima. Ko jos vjeruje da je u drzavi, gdje je sve zarobljeno, rektor univerziteta nezavisna licnost, da su tuzioci nezavisni ili da su sudije nezavisne…nema ni teoretske sanse. Vucic je majstor za stvaranje haosa i za plivanje u njemu. On je vec postigao cilj jer opozicija vise ne postoji. Vucic je najveci izdajnik srpskog naroda a protestanti su mu samo korisni idioti. Dzabe su mediji i placeni botovi jer ne znam sta nije jasno.
Najveci prevaranti u Srbiji su blokaderi.
Po principu kad drugom kopaš jamu sam završiš u istoj.
Sami sebe pojeli – klasik opozicionog delovanja.
Blokaderi su pukli načisto, nemaju više nikakvu podršku.