Bursać zavapio sabraći Crnogorcima: Ne dajte da krstom zamijene zakon, Vučićeva jesenja ofanziva sa osmijehom i mantijom dolazi

Kada Aleksandar Vučić razvlači onaj svoj cinični osmijeh, znajte da negdje država pada u ruke „srpskog sveta“. Ili barem pokušava da padne. To više nije osmijeh samo zlog političara – to je osmijeh izopačenog trgovca suverenitetima, tapkaroša nacionalnih identiteta, ocvalog stratega koji u džepu stalno nosi nacrt „srpskog sveta“. A kad taj osmijeh krene ka Crnoj Gori, znajte da se sprema invazija. Ne tenkovima, ta su vremena prošla, već mantijama, litijama i, naravno, s Andrijom Mandićem.

Ovo u najnovijem svom kolumnističkom uratku datom Slobodnoj Dalmaciji tvrdi kolumnista u koroti za blaženopočivšom Al Jazeerom Dragan Bursać. Pomenuti kolumnista, koji alergiju dobija od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, predsjednika Skupštine Crne Gore i lidera NSD-a Andrije Mandića, lidera DNP-a Milana Kneževića kao i od bilo kog drugog srpskog političara, u ovoj ulozi iznio je „mračni srpski plan“ kako Vučić pokušava da stavi Crnu Goru pod svoju šapu i pretvori je u svoju koloniju i, kao i po običaju, a i kako je svojstveno ovoj retorici, da je preseli u Ćićevac.

Bursać, koji bi zbog pomenutih tvrdnji trebao da bude meta nadležnih organa zbog izazivanja panike i nereda, navodi da je Crna Gora sledeća ratna „stečevina srpskog sveta“ ako se sve bude odvijalo po Vučićevom planu.

Vučić, dodaje ovaj kvazianalitičar, nije zaboravio 2006. godinu, kada je Crna Gora rekla „ne“ svetosavskom snu o Velikoj Srbiji.

„Nije zaboravio ni 2020, kada su litije prodrle u javni prostor kao političko oružje, da bi mu se potom vratile kao bumerang – u vidu studentskih protesta pod beogradskim balkonima. Nije zaboravio – ali, još važnije – nije oprostio. Danas, 2025. godine, Crna Gora je zrela. Nažalost, zrela za potpuno političko preuzimanje od strane jurišnika „srpskog sveta“. Nema više Đukanovića, nema snažnog građanskog fronta, nema političkih bedema, nema ljevice, a ni NVO sektora, koji je nekad bio brana neočetništvu. Ostala je samo ćirilična tišina. U tu tišinu Srpska pravoslavna crkva ulazi kao vlasnik (podsjetimo se Temeljnog ugovora, kojim je postala pravni vlasnik gotovo kompletnog duhovnog nasljeđa Crne Gore), dok se Vučićev plan preoblikovanja države – po uzoru na Srbiju – već odvija, tiho i precizno, kao podmazan. Dakle, „srpski svet“ više nije teorija zavjere ni pijani četnički san. To je operativna doktrina Beograda prema državama sa većinskim ili manjinskim srpskim stanovništvom. Crna Gora je sljedeći cilj“, navodi Bursać.

Međutim, pomenuti kolumnista gotovo kao da uvijek izbjegava da stvari prihvati kao realnost – prvenstveno da su litije u Crnoj Gori nešto što je bilo neponovljivo i da studentski protesti u Srbiji, koliko god bili posjećeni, nisu ni za primaći litijama u Crnoj Gori. Ne samo zbog brojnosti, već zbog karaktera protesta. Tada je srpski narod (a kom gle čuda pripada i Vučić) ustao i krenuo da brani nešto što je zaista bilo svetinja. Branio je hramove, grobove svojih predaka, ćivote svetitelja i svetu Srpsku pravoslavnu crkvu. Studentski protesti u Srbiji su u potpunosti drugačijeg karaktera i može se nazvati i sramnim da ih bilo ko pokušava uporediti. I nije problem sa Bursaćem, koji redovno sipa otrov na medijski prostor bivše nam države Jugoslavije, već u činjenici da postoji mnoštvo srpskih patriota koji se služe istom tezom i pokušavaju iste da povežu sa crnogorskim litijama.

Nego da se vratimo na temu, Bursać u svom uratku nastavlja da provocira i da kreira mračne konstrukcije o nadolazećem bauku Srpskog Sveta koji se nadvio nad Crnom Gorom a sve adresirajući na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ali i u sopstvenom stilu, i na Srpsku pravoslavnu crkvu. Navodi da naravno, nema više tenkova te da je na djelu „soft“ verzija velikosrpskog imperijalizma.

„Osvajanje kroz liturgiju, ćirilicu i sektaško svetosavlje. Naravno, začinjeno litrama sirove putinofilije. SPC već vodi kampanju – koncerti, promocije „duhovnih vrijednosti“, televizijski nastupi, kojekakvi laureati koji niču kao pečurke poslije kiše – a svima im je zajednički imenitelj: „srpski svet“. Kad ih slušate, rekli biste da žele ljubav, mir i pomirenje. I, naravno, borbu protiv korupcije. Ali iza tih mantija i kandila stoji politička mašinerija – ekspozitura Vučićevog kabineta. Vučiću ne treba ni dolazak u Podgoricu – on je već tamo. Kroz vladike, propagandiste, medije i „bratsku pomoć“, naveo je ovaj kolumnista.

A nakon toga ide i do poente – navodi se da je plan kristalno jasan te da će predsjednik Skupštine Andrija Mandića ponuditi Spajiću još četiri godine premijerske funkcije pod uslovom da pola Vlade preuzme Koalicija za budućnost Crne Gore a uz to, SPC dobija još veći institucionalni prostor, a projekat „velikosrpskog rebrendiranja Crne Gore“ ide dalje – sve do izmjena Ustava, zastave, himne i službenog jezika.

Ova teza provijavala je medijima bliskim Evropskom savezu gdje je postojala mogućnost vanrednih parlamentarnih izbora na jesen. Međutim, upravo ovi spin majstori su svojevremeno pričali o rušenju parlamentarne većine, tenzijama po ovom ili onom sektoru, pa vidimo kako je to završilo. Na istom fonu je sada očigledno i Dragan Bursać koji svoje „relevantne podatke“ distribuira po hrvatskim medijima želeći da tamošnjoj javnosti predstavi da je Crna Gora najnovija žrtva te da vjerovatno njihovi zvaničnici „vide šta im je činiti“. A šta su sve Hrvati radili po Crnoj Gori od samog formiranja Vlade Milojka Spajića i koliko su „noževa u evropski put“ zabili Crnoj Gori itekako je jasno – do te mjere da ne mogu da prežale što ne mogu da osude Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, upravo zbog toga što bi ih „šutnuli iz Evrope“ kada bi se pobunili protiv osude njihovih nacističkih ustaških zločina. Stoga, traže bazene, brodove, logore po Crnoj Gori ne bi li našli makar nešto da disciplinuju našu državu na evropskom putu.

Bursać svakako nastavlja i dotiče se i lidera PZP-a Nebojše Medojevića i navodi da on zabavlja javnost jeftinim predstavama, izmišlja koalicije, optužuje sve za izdaju dok prikriva glavnu igru – Vučićevo preuzimanje Crne Gore, uz Mandićevu vjernu logistiku.

A nakon toga, kreće i bojni poklič koji smo imali prilike da čujemo mnogo puta poslednjih 5 godina, konkretno od 2020. godine, do kada je Bursaću očito cvjetalo cvijeće u Crnoj Gori – da se ne smije dati Crna Gora.

„Biti Crnogorac danas ne znači imati pasoš ni izvod iz matične knjige rođenih. Danas to znači – sjećati se. Sjećati se ko si, odakle si, i šta ti pripada. Sjećati se da Crna Gora nije nastala dekretom, već otporom. Nije je donijela nijedna litija, već referendum. A prije toga – partizanski, a ne četnički pokret. I da je nijedna mantija nije branila, već narod koji je rekao: „Nismo ni Srbija, ni Albanija, ni dio ičijeg ‘sveta’. Svoji smo.“ Eh, nekad bilo! Danas, kad ti isti ljudi gledaju kako im SPC piše zakone, a Beograd imenuje ministre – sjećanje postaje čin političkog otpora. Vučiću ne treba Crna Gora koja ide ka EU, s planom da do 2028. postane članica. Njemu treba Crna Gora kao balkanska Bjelorusija – poslušna, destabilizovana, pokorena, satelitska. Zato je cilj jeseni da se pregovori s EU uspore, institucije popune „svojima“, a reforme zamrznu. Ako Crna Gora ostane na evropskom putu – Vučićev san o regionalnoj dominaciji pada. Zato sada aktivira sve: od Crkve do „kvazicrnogoraca“ – Srbijanaca s crnogorskim biračkim pravom“, priča Bursać očigledno ne videći da jedino što promoviše trenutna Vlada jeste taj evropski put te da je sama Skupština Crne Gore ta koja je ostvarila najviše rezultata na tom evropskom putu. Valjda se pomenuti nada da će se ulaskom u EU vratiti i DPS, mada se ipak postavlja pitanje – kako to misle…

Svakako, Bursać se opet vraća u svoj vječiti san – Aleksandra Vučića.

„Vučićeva ideja „svesrpskog sabora“ nije kulturni forum, već političko sredstvo dominacije. Ko nije u saboru – protiv je. Ko se ne uklapa – izdajnik je. Ko ne pjeva „Tamo daleko“ – gubi posao, identitet i građanska prava. U tom „saboru“ nema mjesta za Bošnjake, Hrvate, Albance, pa ni za suverene Crnogorce. Tu država postaje etnički čist entitet. Sve ostalo je – prepreka. Rješenje nije u novim liderima, ni u povratku starih. Od tih utopija nema ništa! Rješenje je u građanskom jedinstvu. U otporu koji kaže: „Ovo je naša država – i ne damo je!“ Crna Gora nije savršena. Griješila je. Dabome! Ali to ne znači da mora kleknuti pred tuđom ideologijom. Jer kad jednom klekne – više se ne diže. Rješenje je u ljudima koji se ne boje da kažu „ne“. Koji ne priznaju autoritet mantije ni Vučićev hatišerif iz Beograda, već poštuju sopstveni Ustav. Koji ne biraju vlast po krštenici, već po programu. Koji ne razmišljaju u kategorijama bratstva i krvi, već pravde i budućnosti“, kazao je on.

I za kraj, u završnoj riječi, on je poručio Crnoj Gori da se – ne da.

„Ne daj da ti mijenjaju ime. Ne daj da ti prepravljaju istoriju. Ne daj da ti krstom zamijene zakon. Ne daj da ti govore kojim si jezikom govorila. Ne daj da ti otimaju himnu i Ustav iz usta. Jer kad ti uzmu jezik, zastavu i vjeru u sebe – uzeli su ti sve. Digni glas dok još možeš da govoriš. Glasaj dok još imaš pravo glasa. Budi Crna Gora – prije nego što te pretvore u „srpsku pokrajinu na moru s posebnim osjećajem za svetosavlje“. I ne zaboravi: Aleksandar Vučić ne dolazi s vojskom. Dolazi s osmijehom i mantijom. A iza njega – tama. Vučićeva jesenja ofanziva dolazi. A jedini ko je može zaustaviti – to su građani Crne Gore. Ako ih još ima“, zaključio je bosanski kolumnista…

Da kamen zaplače.