„POVRAĆA U SUDOPERU, UZMEM ČEKIĆ I LUPIM GA U GLAVU“ Ozloglašeni ustaša Maks Luburić umro u agoniji: Godinama se krio, presudio mu kum Ilija! Filmska priča

Ilija Stanić, agent UDBE, ubio je 1969. godine u Španiji ustaškog generala Vjekoslava Luburića čekićem, nakon dvije godine infiltracije u njegov dom. Akcija je sprovedena pod šifrom „Kobra“.

Pune dvije godine Ilija Stanić je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburića u mjestu Karkahente kod Valensije, a onda se iznenada uplašio i 1968. godine pobjegao iz Španije u Njemačku.

Ilija Stanić, sarajevski kriminalac i saradnik UDBE, kao sin ustaše i zbog toga pod stalnim nadzorom jugoslovenske tajne policije, bio je idealan kandidat za udbaškog egzekutora.

Dio mladosti proveo je u Konjicu kod brata Luke i u Zrenjaninu kod tetke, gdje je učio keramičarski zanat.

Gdje god bi se pojavio, Ilija Stanić bi krao i pravio probleme sebi i rodbini.

Nakon jedne racije u Sarajevu, pobjegao je iz SFRJ u Austriju. Odatle bježi u Francusku, gdje je uhapšen zbog krađe. Jugoslovenski konzul Mile Nešić tada ga je spasio zatvora. Brbljiv i slatkorečiv, Ilija se tada ovom konzulu i obavještajcu SID-a prvi put ponudio da izda svog kuma Vjekoslava Maksa Luburića.

Čak mu je nudio i pisane dokumente o Luburiću i ustašama u Španiji. Jednog dana je donio i Luburićev plan o miniranju Ambasade Jugoslavije u Parizu.

Nakon toga, SDB BiH je uhapsila Iliju Stanića, optužila ga za krađe i terorističke aktivnosti protiv domovine. Da bi ga natjerala na saradnju, zaprijetili su mu da će mu braća i majka završiti u zatvoru. Tako su ga ubijedili da krene protiv svog kuma Maksa.

Otac ubice, Vinko Stanić, porijeklom iz Hercegovine, bio je tokom Drugog svjetskog rata član Maksove čete. Kada se 1942. godine u okolini Konjica rodio Ilija, kumovao mu je upravo Vjekoslav Luburić, koji mu je dao ime. Vinko je poginuo 1949. godine, nakon što je fra Bekavac, pred bijeg u SAD, izdao križare UDBI BiH.

Taj osjećaj izdaje i gubitka oca Ilija nikada nije zaboravio hrvatskoj emigraciji i odbjeglim ustašama – ili se bar tako pričalo. Na nagovor SDB SSUP-a, Ilija Stanić, pod kodnim imenom „Mungos“, prebjegao je u Italiju, a zatim preko Francuske u Španiju, gdje se 1966. godine zaposlio kod kuma Luburića kao kuvar i vozač, sa zadatkom – i ličnom namjerom – da „generala Drinjanina“ likvidira i osveti oca.

Ponovo je dvije godine proveo u Luburićevoj kući, ali je 1968. godine pobjegao u Njemačku, navodno zbog toga što se zbližio s Luburićevom kćerkom, što je generala razbjesnilo pa ga je izbacio iz kuće.

Kada se vratio u Sarajevo, neobavljena posla, načelnik SDB-a Fehim Halilović ga je poslao nazad u Španiju. Prebačen je automobilom do Italije, pa do francuske granice, gdje je pušten da nastavi sam, ali mu je vozač oduzeo crveni pasoš.

U dosijeima bosanske i hrvatske tajne službe, Stanić je bio zaveden i kao Stanko Ilić, dok je Luburić bio samo „M“. Cijela operacija likvidacije vođena je pod šifrom „Kobra“.

Ilija Stanić, udbaški ubica, ispričao je svoju priču:

„Bila je zima 1969. godine, kada sam se preko Italije ilegalno ubacio u Francusku. Vozom sam stigao do Nice, tamo prespavao, pa produžio za Pariz. Svratio sam kod Miljenka Dabe Peranića, s kojim sam ranije boravio kod Maksa. Dabo me pitao: ‘Gdje si ti nestao?’

Objasnio sam mu da sam ilegalno otišao u Njemačku, pa me policija uhvatila u krađi i protjerala nazad u Jugoslaviju. Povjerovao mi je, ali mi je rekao da mi general ne vjeruje i da je ljut. Uzeo sam od njega špansku ličnu kartu i krenuo za Barselonu, a ne direktno za Valensiju – da vidim prati li me ko. Odatle sam produžio vozom za Valensiju.

Putovao sam prvim razredom. Kad sam stigao, odmah sam otišao kod prijatelja Željka Bebeka. Četiri-pet dana izbjegavao sam da se pojavim kod Maksa, iako je već znao da sam došao. Jedno jutro Željko me odvede kolima do Kahakentea. Maks me dočekao usiljeno: ‘Gdje si kume moj!’

Kako su dani prolazili, tako se Maksovo povjerenje u mene vraćalo. Željko i ja smo već tri mjeseca živjeli u njegovoj kući. Dao nam je sobu u prizemlju, jer je gornju pretvorio u magacin za knjige. U februaru 1969. godine, kuća je bila puna ljudi.

Tu su bili njegova žena, sin, ja, Željko, a pojavio se i pukovnik Štef Crnićki iz Klivlenda. Stigle su i vijesti da je Udba likvidirala Rukavinu, Tolja i Maričića, a Maks mi u povjerenju kaže: ‘Čuvaj se kume, vidiš šta Udba radi! Otvori i oči i uši!’

‘Vidim, vidim, moj generale! Majku im komunističku… Ne brinite, paziću se. I vas ću paziti!’ – rekao sam mu.

General je tih dana bio veoma nervozan. Posvađao se sa ženom, koja ga je napustila. Rekoh sebi: odlično! Posvađao se i sa Željkom Bebekom, a Branku Mariču, koji je došao iz Frankfurta, potegao je pištolj. I meni je Branko išao na živce, pa sam ga otjerao: ‘Što ćeš ti ovdje, ostavi generala na miru!’

Čekao sam pravi trenutak. Znao sam da niko ne može prići Maksu tako blizu kao ja. Kuvao sam mu, čistio, vozio ga, primao goste… Zato sam čekao. Odlučio sam da to bude krajem februara. Ali su opet počeli da dolaze – Dabo Peranić, Dragutin Jezina iz Liona i Ante Nožina iz Frankfurta. Sjedimo mi i pričamo, a ja pitam Maksa:

‘Generale, kad ćemo u Hrvatsku?’

‘Kume, sigurno za tri godine’, odgovori on.

A ja u sebi mislim: ‘Nećeš nikad, moj kume.’”

U to vrijeme Maks Luburić je pokušavao da stupi u kontakt sa Rusima. Pisao je pisma u Moskvu i tražio da mu dozvole ulazak u Mađarsku. Od KGB-a je dobijao neka kodirana pisma. U to vrijeme znao je da kaže:

„Bolje Hrvatska sa ruskim bazama nego sa jugoslovenskom vojskom!“

Luburić je šurovao i sa starom i sa mladom ustaškom emigracijom – prvima zbog novca, drugima zbog njihove spremnosti na akciju, drskosti i bezobzirnosti. U Švedskoj je uspio da formira jak odbor borbenih ustaša i održavao je dobre odnose sa svima. Te 1969. godine, cijela hrvatska emigracija bila je u pokretu – Zagreb im je, kako su vjerovali, dao znak da se vraća 1941, a Maks Luburić je sanjao da postane novi Ante Pavelić.

Šesnaestog aprila 1969. godine, poštar mi u Valensiji donosi pismo na ime Stanko Ilić. Udba mi poručuje da mi šalje kurira u Španiju – specijalno za mene. Doneo mi je prah za Maksa i dao dvije novčanice od po sto dolara. Rekao mi je da čekam pomoć iz BiH ili Hrvatske. Odgovorio sam mu da mi niko ne treba. Neću da čekam. Znao sam svoj trenutak. Već sam zaokružio 20. april u kalendaru.

Kuriru sam rekao da se više neću javljati. Svi su gosti otišli iz kuće – bio sam spreman. U sobu sam donio čekić i štanglu, pripremio dokumente za izlazak iz zemlje. Kod Maksa sam bio prijavljen kao lektor lista „Drina“, a u španskoj ličnoj karti mi je pisalo da sam profesor hrvatske književnosti.

U Udbi, međutim, niko nije vjerovao da ću uspjeti da eliminišem Maksa. Razmišljao sam – ako to uradim u subotu, neću imati dovoljno vremena da pobjegnem. Nedjelja je bila bolja: mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan. Dvadeseti april, dan poslije mog rođendana. Cijelu noć između subote i nedjelje nisam oka sklopio. Ležim, gledam na sat, znojim se.

Crkveno zvono udara svakih 15 minuta. Dva, tri, četiri, pet. Ustajem, više ne mogu da ležim. Provjeravam stvari da nešto ne zaboravim. Znojim se. Živci napeti. Siđem dolje, pokucam. Maks otvara vrata. Kažem:

„Dobro jutro, generale. Kako ste spavali?“
„Dobro, dobro“, odgovara.

Deset i dvadeset pet. Njegov sin Tonči Luburić donosi novine i odlazi u crkvu. Maks mi traži kafu. Kafa gotova za tri minuta. Prah je bio loš – rastopio se u kesici koju sam držao za pojasom. Morao sam ga prstom nanositi na šolju. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, sakrijem ga za pojas i odnesem generalu kafu.

Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kafu. Ja držim čekić u pantalonama. Pije… ništa. Popio sve – i ništa. Odnesem šolju u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Htio sam po štanglu. Proklet bio prah! Štangla je sigurnija – kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu.

Deset do jedanaest. Maks me zove:

„Ilija, meni je zlo!“

Vidim – pocrnio kao zemlja. Diže se, povraća. Vodim ga u kuhinju do česme. Povraća u sudoper, ja mu vodom polivam lice. U trenu – uzmem čekić i lupim ga po čelu. „Tup!“ Maks pade kao svijeća.

Mislio sam – kraj. Ali on me pogleda kao zvijer.

Ponovo zamahnem čekićem. On diže ruke. Viknem:

„Majku ti j**em ustašku! Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš sad šta te čeka!“

Čekić ga pogađa kroz prste u čelo. Lubanja puca. Izvlačim čekić, okrećem se da provjerim da li su vrata zaključana. Vraćam se – Maks ustao, dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem štanglu i raspalim ga po čelu. Glava puca kao lubenica. Krv po cijeloj kuhinji. Maks pada kao da je pao sa stotinu metara visine. Još jednom ga udaram. Umiruje se.

Umotavam ga u deku. Jedva ga dovlačim pod otoman. Fino sam ga složio – da ga ne nađu odmah. Da pomisle da je otet. Čekić i štanglu bacam u magacin. Brzo se presvlačim, izlazim, uzimam taksi do Valensije.

„Koliko do grada?“
„Tristo pedeset peseta.“
„Evo ti pet stotina, ja častim.“

U 20:05 sa željezničke stanice šaljem telegram „bratu“ u Konjic:

„M. nikad više!“

Rođen je 6. marta 1914. godine u selu Humac, na području današnje Bosne i Hercegovine, od oca Ljubomira i majke Marije. Luburići su bili dio plemena Drobnjaka, od kojih je jedan dio, preseljenjem u zapadnu Hercegovinu, prihvatio rimokatoličku vjeru, a kasnije i bio pohrvaćen.

O tome je pisao Andrija Luburić, srpski istoričar i etnolog, koji je smatrao da je Vjekoslav Maks Luburić bio svjestan svog srpskog porijekla.

Po završetku osnovne škole, Vjekoslav se preselio u Mostar, gdje je upisao srednju školu i sprijateljio se sa šovinističkim krugovima. Ustaškom pokretu pridružio se 1931. godine, kada je imao samo 17 godina. Iste godine pobjegao je u Mađarsku, kako ne bi bio uhapšen zbog pronevjere, i tamo boravio u ustaškom kampu za obuku Janka-Pusta, gdje je položio zakletvu lojalnosti vođi ustaša Anti Paveliću. Nadimak Maks dobio je upravo u tom kampu, od prijatelja Jure Francetića, jednog od istaknutih ustaških oficira.

Prvi masovni zločini

U aprilu 1941. godine, odmah nakon njemačke invazije na Kraljevinu Jugoslaviju, Luburić stiže u Zagreb. Pavelić ga imenuje za pukovnika ustaške vojske, nakon čega on odmah kreće u akcije. Već u aprilu organizuje masakre u srpskim selima Gudovac, Veljun i Glina:

• Gudovac: 28. aprila 1941. godine jedinice pod njegovom komandom ubile su 195 Srba;

• Veljun: od 6. do 8. maja ubijeno je 520 Srba, među izvršiocima i katolički sveštenici;

• Glina: 13. maja stradalo je 437 Srba.

Jasenovac i logorski sistem

Luburić je ubrzo napredovao unutar NDH. Bio je osnivač i zapovjednik koncentracionih logora širom zemlje. Još tokom egzila u Mađarskoj projektovao je sistem logora Jasenovac, koji je kasnije postao glavni centar genocida u NDH.

Njegova polusestra Nada Tambić upravljala je ženskim logorom u Novoj Gradiški.

Ante Pavelić mu je povjerio vrhovni nadzor nad Jasenovcem, koji je obilazio više puta mjesečno. Zatvorenici su ga se posebno plašili zbog brutalnosti.

U septembru 1941., poslat je u Treći rajh kako bi proučavao nacističke metode upravljanja logorima. Obilazak je trajao deset dana.

Sistem logora Jasenovac obuhvatao je:

• Krapje

• Bročice

• Ciglana

• Kožarnica

• Stara Gradiška (posebno za žene i djecu)

Čuvalo ga je oko 1.500 ustaša, a bio je smješten u regiji s velikim brojem srpskog stanovništva. Njemački posmatrači nazivali su Luburića „velikim sadistom“. Sam je insistirao da pri svakoj posjeti lično ubije barem jednog zatvorenika.

Zločini nad djecom i civilima

U jednom slučaju, svjesno je poslao tifusom zaražene zatvorenike iz Stare Gradiške u logor Đakovo, da bi ubrzao širenje bolesti.

Njegov rođak i oficir u Jasenovcu, Ljubomir Miloš, izjavio je:

„Luburić je stvorio atmosferu u kojoj se svaki ustaša osjećao pozvanim da ubije zatvorenika – kao čin patriotizma.“

Đorđe Miliša u knjizi U mučilištu – paklu Jasenovac piše:

„Kod sabiranja djece pojavio se Luburić. Na ulazu u jednu nastambu stajalo je umiruće dijete. On ga je nogom šutnuo u zid – mozak mu se razlio po zidu.“

Tokom posjeta Crvenog krsta, uslovi u logoru bi se privremeno poboljšali – samo privid. Bolesni su ubijani, a zdraviji predstavljani kao „redovni logoraši“. Po odlasku delegacije, stanje bi se vratilo na prethodno.

Jasenovac je postao mjesto najbrutalnijih ubica i psihopata, predvođenih krvnicima koje je Luburić lično postavljao.

Porijeklo zločinaca

Prema podacima, najviše ustaških zločinaca poticalo je iz:

• Zapadne Hercegovine

• Dalmacije

• Bosne

• Like

Najmanje ih je bilo iz Slavonije i „uže Hrvatske“. Na tim prostorima ranije je bilo najviše pokatoličenih Srba.

Prkos Lasinjski – genocidna izjava

21. decembra 1941., u Prkosu Lasinjskom kod Bosanskog Petrovca, Luburić je izjavio:

„Moramo pobiti sve – i ljude i djecu. Jer njihova djeca, kad odrastu, opet će biti naši neprijatelji.“

U tom masakru, ustaše su ubile više od 400 civila, većinom žena, djece i starijih.

U selu Draksenić, njegove jedinice su pobile više od 200 seljaka.

Bitka na Kozari i pokolji

Od 10. juna do 30. jula 1942., tokom bitke na Kozari, njemačko-ustaške snage:

• Ubile su oko 20.000 ljudi

• Deportovale 68.600 ljudi, uključujući 23.500 djece

• Ubile oko 11.000 djece do 14 godina

Njemački general Horstenau rekao je:

„Očistili smo Kozaru do posljednjeg čovjeka, žene i djeteta.“

Logorske medalje i sadistički ponos

U oktobru 1942., Luburić je u Jasenovcu organizovao banket, dodijelio ustašama zlatne i srebrne medalje.

Rekao je tada:

„U ovoj godini smo u Jasenovcu poklali više ljudi nego Osmanlijsko carstvo za cijelo vrijeme boravka u Evropi.“

Danak u krvi i „janičari“

Kasnije je osmislio ideju „godišnjeg poreza“:
srpski dječaci bi se otimali porodicama, odgajali kao ustaše, i tjerali da se odreknu srpskog identiteta.

Krajem 1942. godine, „usvojio“ je 450 dječaka iz regije Kozare, obukao ih u crne uniforme i nazivao ih svojim „malim janičarima“ – aludirajući na osmanski devširma sistem.

Dijana Budisavljević – svjedočanstvo

U svom dnevniku zapisala je kako je Luburić u logoru Stara Gradiška bio bijesan jer su ljudi pokušavali da pomognu djeci. U znak odmazde, djeca su izgladnjivana, presvlačena u ustaške uniforme, snimana kako salutiraju – pa ponovo ostavljena bez hrane.

Kuća terora u Sarajevu

Marta 1945. godine, u Sarajevu, Luburić organizuje sastanak sa više od 1.000 ustaških funkcionera, osuđuje boljševizam, Jaltu i novu vlast u Beogradu.

Njegova vila u Sarajevu postaje poznata kao „Kuća terora“.

Ustaše 21. marta otkrivaju zavjeru atentata. Mladog komunistu Halida Nazečića izdao je saučesnik. U noći 27–28. marta, ustaše vješaju 55 Sarajlija, sa natpisom „Živio poglavnik!“ oko vrata.
Prema komisiji za ratne zločine – ubijeno je 323 ljudi, stotine deportovano u logore.

Bjeg kroz pacovske kanale

Kako je rat odmicao, a poraz bio sve izvjesniji, Luburić naređuje:

• Ekshumaciju masovnih grobnica

• Kremaciju tijela

• Ubijanje preostalih logoraša

• Uništavanje dokumentacije

Nakon rata bježi iz Jugoslavije, boravi u:

• Španiji

• Njemačkoj

• Austriji

Osniva terorističku organizaciju „Hrvatski narodni otpor“.

Njegova polusestra Nada sa mužem Dinkom Šakićem bježi u Argentinu. Luburić se u Španiji skriva pod imenom Visente Perez Garsija, i ima četvoro djece sa Špankinjom. Bio je koordinator terorističkih akcija širom Evrope.