Ćute i oni koji ih podržavaju: Smiju li blokaderi danas u Srbiji da organizuju 3.266 sekundi tišine za poklane Srbe u Podrinju?

Dok se srpski narod danas sa tugom i dostojanstvom sjeća 33 godine od masovnih zločina nad Srbima u srednjem Podrinju i Birču, oni koji se inače najglasnije pozivaju na ljudska prava, pravdu i solidarnost – ostaju potpuno nijemi. Blokaderi, koji danima znaju da paralizuju gradove zbog svega i svačega, danas nisu našli ni trenutak da zapale svijeću. Nisu se povukli s ulica, nisu predložili ni simboličnih 3.267 sekundi ćutanja – ni za svaku žrtvu po sekundu. Jer, za njih te žrtve ne postoje.

I vjerovatno ne smiju da se oglase. Nalogodavci su im među onima koji su taj zločin ćutke posmatrali, ignorisali ili – još gore – indirektno odobrili. Oni koji danas finansiraju kampanje pod firmom građanskog aktivizma i borbe za prava čovjeka, nekada su zatvarali oči pred masakrima u Kravici, Skelanima, Bratuncu, Bjelovcu, Zalazju i desetinama drugih srpskih sela. I taj odnos se, očigledno, nije promijenio.

Pod sloganom „33 godine – zločin bez kazne“, srpski narod zajedno sa predstavnicima Republike Srpske, Srbije i Srpske pravoslavne crkve, obilježava godišnjicu pogroma u kojem su, tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata, snage pod komandom Nasera Orića ubile 3.267 Srba – među njima žene, djecu, starce. Mnogi su ubijeni na najsvirepiji mogući način. Mnogi nikada nisu pronađeni. Mnogi nikada nisu ni pomenuti u izvještajima velikih medija i međunarodnih institucija.

Danas, umjesto institucionalne pravde – imamo institucionalno zaboravljanje. Umjesto osude – imamo licemjernu tišinu. Umjesto svijeća – imamo selektivnu empatiju.

Srpski narod danas ne traži osvetu, ali traži istinu. Traži pravdu. Traži da se prestane sa ponižavanjem žrtava na osnovu etničke pripadnosti. Jer svaka žrtva zaslužuje da bude ožaljena – ili nijedna ne zaslužuje. A kad se ćuti nad tijelima 3.267 ubijenih Srba, jasno je: ovdje nije reč o zaboravu, već o svjesnoj, politički motivisanoj tišini.