Ista sudbina Kamosjutraša i srpskih blokadera: Želja za destabilizacijom pala u vodu, tragedije se ne koriste za političku korist!

Blaženopočivši podgorički Kamosjutraši i beogradski blokaderski aktivisti doživjeli su faktički istu sudbinu a sumirajući sve prethodne mjesece, prosto ostaje gorak ukus u ustima njihovih propalih protestnih performanasa.

I jedni i drugi možda jesu počeli sa određenim časnim namjerama, pogotovo nakon stravičnih tragedija koje jesu pogodile kako Novi Sad tako i Cetinje, ali ubrzo se i kod jednih i kod drugih moglo vidjeti čija u stvari ruka diktira protestne performanse i gdje oni idu. Na samom kraju i jednih i drugih, kroz prostu zloupotrebu tragedija i emocija građana pokušalo se doći do političke nestabilnosti kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori a gdje je došlo do konačne političke stabilnosti nakon godina političkih trvenja.

Ono što su pojedini centri moći iz pozadine pokušali da predstave kao „narodni bunt“ u Srbiji i u Crnoj Gori, bio je još jedan neuspjeli performans iza kojeg stoje strukture koje ne mogu da se pomire s činjenicom da više ne upravljaju ni Srbijom, ni Crnom Gorom. Malo je više trebalo domaćim „Kamosjutrašima“ a čije proteste su redovno posjećivala djeca političkih funkcionera, Blažo Đukanović i Marko Gvozdenović, sinovi bivših funkcionera DPS-a Mila Đukanovića i Brana Gvozdenovića, a koji su se samo par mjeseci nakon početka protesta, samougasili.

Blokaderski protesti u Srbiji traju nešto duže ali je i sama država umnogome bila trpeljiva prema istima. Ni protesti Kamosjutraša ni blokaderski protesti nisu prijavljivani nadležnim organima, a što je postala praksa u obije države. Uzmimo kao reper proteste u Crnoj Gori prije 2020. godine – protesti DF-a, protesti Odupri se kao i litije Srpske pravoslavne crkve – svi su bili uredno prijavljivani. Međutim, tadašnji režim je i pored toga represivno djelovao povrijedivši pravo na protest građana Crne Gore.

Sada, nakon propalog studentskog protesta društvene mreže se pune stupcima kako je vlast SNS-a i Aleksandra Vučića u Srbiji represivna prema sopstvenim građanima, iako su isti ti građani nasrnuli na policiju i jedva čekali obračun na ulicama Beograda. Protest, naravno, nisu prijavili, niti od samog početka ovog procesa pokazali imalo dobre volje za razgovor iako ih je srpska vlast konstantno pozivala da ne ruše sopstvenu državu. U potpunosti su se oglušili o sve pozive predstavnika vlasti na bilo kakav razgovor, krijući se iza smiješnih zahtjeva koji su samo počeli da se gomilaju, a kako je vlast ispunjavala svaki od njih, tako su se oni gomilali i gomilali, da bi se konačno došlo do poente – želje da se oprobaju na izborima gdje bi Srbiju doveli u još jednu političku nestabilnost.

Sada kada su se sve karte konačno otvorile – niko više nema luksuz da ne vidi o čemu se zaista ovdje radi. Prosti pokušaj izazivanja nestabilnosti u obije države posljedica su aktivnosti propalih bivših režima koji su se ostrvili na obije vlasti, kako u Beogradu tako i u Podgorici, ne bi li ponovo pribavili poluge moći. A nadamo se da amnezija kod građana ne postoji. Tokom vladavine bivše vlasti u Srbiji došlo je do izručenja bivšeg predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića, ali se i otcijepila tzv. država Kosovo.

Što se Crne Gore tiče, valjda o bivšem režimu i njihovim aktivnostima ne treba trošiti riječi a koji su, interesantno, svi stali u front protiv Aleksandra Vučića. Valjda se građani sjećaju litijskog perioda kada su polovinu Crne Gore njihovi podržavaoci željeli da uče da voze traktore…