Inspiraciju za svoje umjetničko ime Ćirilo pronašao sam u jednom od najpresudnijih trenutaka svog života. Na dan 24. maja 2002. godine, na praznik svetih Ćirila i Metodija, doživio sam nesreću na vozu u kojoj me udarila struja jačine 25.000 volti. Sve što je uslijedilo nakon tog trenutka bila je škola života koja me naučila da život nije zagarantovan – on je dar, i to dar koji se mora živjeti s ljubavlju i svrhom.
Ovako za Vijesti priča muzičar Marko Đurišić, pod umjetničkim imenom Ćirilo. Kaže da krst koji je tada ponio nosi i danas a da oporavak još traje, i nakon 24 godine.
„Ipak, za mene to iskustvo nije samo bolno, već i sveto. Vjerujem da me tada sačuvao svetac čije ime sada s ponosom nosim – Ćirilo. Ime koje nije samo simbol preživljavanja, već i podsjetnik na unutrašnju snagu, vjeru i moć stvaranja kroz umjetnost. Ćirilo je za mene postao simbol mog novog identiteta – čovjeka koji je kroz vatru pronašao svjetlost“, kazao je on.
Muzika je za njega oduvijek bila više od zvuka – oblikovala ga i vodila kroz život, i onda kad toga nije bio svjestan.
„Sve je počelo s kućnim svirkama sa sestrom Milicom, nastavilo se kroz upoznavanje sa gitarom i rokenrolom uz brata Boža, člana nikšićke grupe DST. Susret s tom energijom ostavio je snažan trag. Pravu želju za stvaranjem osjetio sam nakon nastupa Stefana Pantovića – njegova muzika, kojoj sam potpuno vjerovao, podstakla me da i sam dotaknem ljude. Već devet godina pišem. U početku spontano, a danas svjesno i s vjerom u sebe, nastojeći da kroz muziku prenesem ono što je istinito, ranjivo i snažno“, kazao je on.
Dodaje da je kroz sve to vrijeme na neki način zapravo tražio sebe.
„Možda se još uvijek nisam ni do kraja upoznao. Ali jesam shvatio da mogu da se izrazim kroz ovaj pravac – i da živim u tom izrazu. Postoje i drugi pravci koje podjednako volim, ali ovaj zavisi isključivo od mene. Zato mi je nekako bliži, lakše ga je oblikovati, stvoriti, pa samim tim i obratiti se drugima kroz njega. Možda kasnim, možda sve ide sporije, ali osjećaj koji imam govori mi da je baš sada pravo vrijeme“, kazao je Đurišić.
Njegov singl Svjetlost je nastao prije otprilike sedam mjeseci iako, dodaje, se njena iskra javila mnogo ranije.
„To nije samo pjesma – to je ispovijest, istina pretočena u muziku, sa željom da dotakne one koji prolaze kroz slične trenutke. Osjetio sam potrebu da iznesem nešto duboko i lično, da se bol pretoči u ljepotu – možda čak i zrak svjetlosti u tami. Vjerujem da samo kroz istinu i ljubav umjetnost može doprijeti do srca. Pjesma je nastala u studiju STIV, u saradnji sa mojim dugogodišnjim prijateljem i producentom Stefanom Pantovićem. On je znao da uhvati suštinu onoga što sam želio da izrazim. Aranžman i produkcija su se, gotovo nevjerovatno, složili iz prve. Poseban doprinos dao je i Martin Đorđević na bubnjevima – čovjek koji je ritam pretvorio u dah. Zahvalan sam mu što je moj prvi singl oplemenio pulsom koji se ne može ne osjetiti. Veliku zahvalnost dugujem i Aleksandru Joksimoviću za izuzetno režiran spot. Zajedničkim snagama, iskreno i kreativno, pretočili smo emociju u sliku. Spot je sniman na meni posebno dragom mjestu – na brdu iznad mog sela Parci, na Veljoj gori. Pogled s tog mjesta oduzima dah. U tišini prirode, pored crkve svetog Ilije, pjesma je pronašla svoj dom – u svetoj tišini, među uspomenama i nadahnućem“, kazao je on.
Album „Svjetlost“ biće njegov put – korak po korak, pjesmu po pjesmu.
„Nakon prve pjesme prirodno se javila želja da ta priča dobije širu formu – da postane album istog naziva. “Svjetlost” nije samo ime, već temeljna ideja koja povezuje sve što želim reći kroz muziku. To će biti putovanje kroz nijanse svjetla i tame koje svi nosimo u sebi – lično, emotivno i duhovno. Planiram da pjesme objavljujem kao singlove, jednu po jednu. Proces zahtijeva vrijeme, pažnju i, naravno, sredstva – od snimanja do produkcije i spotova. Ali gdje ima volje i ljubavi, uvijek se nađe i način. Volio bih da svaka pjesma ima i svoj video – jer slika i zvuk zajedno stvaraju iskustvo koje se ne može do kraja izraziti riječima. Tako pjesma ne ostaje samo muzika i prica, već postaje iskustvo“, zaključio je Ćirilo.
