„Šerenting“ (sharenting) je pojam koji je nastao kao kombinacija riječi share (dijeliti) i parenting (roditeljstvo), i odnosi se na naviku roditelja da svakodnevno objavljuju fotografije, video-snimke i informacije o svojoj djeci na društvenim mrežama.
Ovo ponašanje je sve učestalije i uključuje bilo koju vrstu objava – od prvih slika bebe do šaljivog sadržaja, detaljnih objava o navikama, emocijama ili čak problemima djeteta. Mnogi roditelji nerijetko koriste šaljive trenutke djetetovog života – kada se isfleka, nešto prospe, kada nas nasmijava – da bi dobili što više pregleda i lajkova.
Pored toga, često se dešava da roditelji učestvuju u onlajn trendovima u kojima su djeca izložena nasamarivanju ili ismijavanju, sve u nadi da će tako dobiti veću publiku. Jedan od nedavnih primjera je trend sa jajetom, u kome bi roditelji razbijali jaja djeci o glavu i snimali njihove reakcije.
Iako roditelji to rade s najboljom namjerom i sasvim je očekivano da žele da se pohvale, podijele radost, bilježe uspomene, dobiju podršku ili naprave viralan sadržaj, „šerenting“ otvara i brojna etička i bezbjednosna pitanja, a postoji i veliki rizik da ostavi trajni emocionalni trag na djetetu.
Kako objave na internetu mogu oblikovati budućnost djeteta
Kada roditelj objavljuje svoje dijete, on kreira njegov digitalni otisak i identitet u onlajn svijetu, što se vremenom može odraziti i na njegov stvarni život. Iako sam sadržaj može biti bezazlen i zabavan, lako može donijeti negativne posljedice po mentalno zdravlje djeteta.
„Kada su djeca u pitanju, u početku, ona nijesu svjesna šta znači imati fotografiju na društvenim mrežama, ali kako odrastaju i gledaju svoje roditelje koji pozitivno reaguju na lajkove, pretpostavlja se da mogu usvojiti vrijednost da je poželjno biti na društvenim mrežama i da na taj način treba jačati samopouzdanje,“ objašnjava za RT Balkan Nikolina Milosavljević, dječiji psiholog, psihoterapeut i praktičar terapije igrom.
„Međutim, to je ‘prazno’, eksternalizovano samopouzdanje koje zavisi od mišljenja drugih, umjesto da se dijete oslanja na svoje unutrašnje kapacitete i jača tzv. internalizovano samopouzdanje i samopoštovanje.“
Psiholog ističe da „šerenting“ može donijeti još jednu ozbiljnu posljedicu koju roditelji ne smiju zanemariti, a koja može da utiče na sliku o sebi koju će dijete imati kada bude raslo.
Sve za publicitet: Novi TikTok trend – razbijanje jaja djeci o glavu, zabava ili zlostavljanje?
„Roditelji često ne razmišljaju o tome kako će se dijete u kasnijem periodu svog života (na primjer, tokom adolescencije) osjećati kada vidi neku fotografiju sebe kao malog. Moguće je da dijete može osjetiti stid, jer ne misli da je fotografija lijepa, pa to onda svakako može uticati na pad samopouzdanja, a takođe je moguće da neko od njegovih vršnjaka vidi neku fotografiju, i da to bude predmet provokacija i u oflajn i u onlajn svijetu,“ upozorava dječiji psiholog.
Postoje brojni slučajevi kada ljudi čije je djetinjstvo bilo prikazano cijelom svijetu, bilo da je preko televizije ili društvenih mreža, u odraslom dobu imaju poteškoće sa pronalaženjem sopstvenog identiteta.
„Danas ta djeca, koja su sama bila influenseri ili su im roditelji influenseri koji su konstantno objavljivali njihove aktivnosti, osjećaju se nezadovoljno, traže sebe, pate od anksioznosti, depresije, promjena raspoloženja. Oni žele svoju privatnost, ne žele da ih ljudi prepoznaju na ulici, da ih niko ne ismijava, s obzirom da su sigurno rasli uz negativne komentare,“ govori za RT Balkan Katarina Jonev Ćiraković, stručnjak za bezbjednost djece na internetu.
Skrivene opasnosti interneta
„Svoje dijete možete da objavite, to vama niko zakonom ne može da zabrani, ali morate biti svjesni potencijalnih posljedica po privatnost, bezbjednost, reputaciju i dostojanstvo djeteta. Roditelji, nažalost, nemaju svijest o tome gdje sve fotografije i video snimci mogu da završe, koje sve neprijateljske oči ih posmatraju,“ objašnjava Katarina Jonev Ćiraković.
„Roditelji misle: ‘Neće se to desiti meni i mom djetetu’, a ne shvataju da u trenutku kada postave fotografiju svog djeteta, apsolutno gube kontrolu nad njom,“ upozorava sagovornica.
„U redu je objaviti fotografije jednom mjesečno, sa putovanja, krštenja, rođendana, ali problem je što veliki broj roditelja, pogotovo influensera, pretjeruje sa izlaganjem sopstvene djece virtuelnim očima. Neki to rade zbog marketinga, potencijalnih sponzora – dakle, novca – a to je problematično ako ne vode računa šta objavljuju,“ objašnjava Katarina Jonev Ćiraković.
Sagovornica ističe da je bilo slučajeva kada mame, da bi dobile besplatna pakovanja pelena i sličnih proizvoda, objavljuju fotografije svoje bebe bez pelena ili na bazenu bez kupaćeg kostima kao dio uslova za osvajanje nagrada i sponzorstava. Objašnjava da takve fotografije veoma lako mogu biti zloupotrijebljene i objavljene na predatorske, odnosno pedofilske sajtove, gdje se kupuju i prodaju.
Moramo li tražiti dozvolu djeteta ako želimo da ga objavimo
Pitanje da li dijete treba da nam da dozvolu za objavljivanje njegove fotografije može zvučati neobično, posebno kada je riječ o mališanima koji još uvijek ne razumiju šta su društvene mreže, privatnost ili saglasnost. Upravo zato je odgovornost na roditelju – da bude dobro informisan o potencijalnim rizicima i da promišljeno odluči prije nego što podijeli dijete sa onlajn svijetom.
Kada dijete pođe u školu i postane starije, roditelji mogu postepeno da ga uključuju u odluku o tome da li želi da njegova fotografija bude objavljena. Na taj način uči da poštuje sopstvene želje i granice, ali i da razumije važnost dobijanja dozvole – kako kada sam želi da fotografiše i objavi slike drugih, tako i kada neko drugi želi da fotografiše njega.
„Kada je riječ o bilo kom aspektu bezbjednosti djece u digitalnom svijetu, uvijek je potrebna roditeljska svijest, želja da saznaju, čuju, nauče kako da ga zaštite i da sve to primijene. Širenje svijesti, angažovanost medija, razumijevanje svijesti roditelja šta može da se desi, a nakon toga i edukacija djece, jer su oni najaktivniji, ali i najranjiviji učesnici tog digitalnog svijeta,“ zaključuje Katarina Jonev Ćiraković.
Najbolji način da zaštitimo dijete u digitalnom svijetu jeste pravovremena, pravilna i kontinuirana edukacija – ona koja je uvijek u interesu djeteta. Što više znanja imamo, lakše prepoznajemo rizike i bolje se nosimo sa izazovima koje donose društvene mreže i onlajn okruženje.
