Profesor na Univerzitetu Kolumbija Džefri Saks ocijenio je za „Politiku“ da je neutralna pozicija Srbije ispravna.
„Da, to će sigurno narušiti odnose s rukovodstvom EU u Briselu, jer je kabinet predsjednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen rusofoban i ratnohuškački. Ipak, Srbija će u EU pronaći sve veći broj zemalja koje slično razmišljaju, poput Mađarske i Slovačke. A spisak vlada koje se protive ratu u Ukrajini i širenju NATO-a sada raste“ , istakao je on.
Na pitanje o cilju NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, Saks odgovara:
„Cilj je zapravo bio da se Srbija podijeli i da se Rusiji pokaže ko je ‘pravi gazda'“, naglasio je on.
Smatra da je to bio „skandalozan i potpuno pogrešan čin“, a međunarodno pravo počelo je tada da se sistematski ruši:
„SAD i EU uništavaju, ako ne i ubijaju UN, tako što bez stida napuštaju poštovanje Povelje UN. Sjetimo se člana 2, stava 4 (…) Vašington i Brisel upravo sada, iz časa u čas, krše ovu odredbu u odnosu na Iran “ , podvukao je on.
Saks upozorava da svijet srlja ka trećem svjetskom ratu. Ovaj uticajni američki ekonomista, bivši savjetnik trojice generalnih sekretara UN, podsjeća da se iza deklarativnih poziva na mir kriju stari planovi, prepoznatljivi po receptu Iraka.
„U ovom trenutku postoje upozorenja o mogućem neposrednom američkom napadu na Iran. To bi moglo da dovede do krvoprolića poput onog u ratu u Iraku – ili nečeg daleko goreg. Moglo bi da dođe do eskalacije i upotrebe nuklearnog oružja, od strane Izraela ili neke druge zemlje. Američki predsjednik Donald Tramp daje grube javne prijetnje kakve nismo vidjeli od tridesetih godina prošlog vijeka“ , rekao je on.
Za njega, najnovija izraelsko-američka operacija protiv Irana nije ništa novo – samo nastavak plana starog više od dvije decenije:
„Ovo je izraelsko-američka operacija čiji je cilj rušenje režima u Iranu. Ona je zapravo direktno povezana s 2003. godinom i dio je istog šireg plana, iako se sprovodi s 22 godine zakašnjenja. Znamo da su SAD još 2001. godine, zajedno s Izraelom, pripremile plan za sedam ratova u pet godina, u cilju uklanjanja vlada koje su podržavale palestinski narod: Irak, Liban, Sirija, Libija, Somalija, Sudan – i, naravno, Iran. Sada smo u tom sedmom ratu.“
Poređenje s Libijom i Sjevernom Korejom ilustracija je globalnog licemjerja: Muamer el Gadafi je ubijen nakon što je odustao od nuklearnog programa. Sjeverna Koreja ima bombu – i niko je ne dira. Na pitanje da li bi Izrael svojim napadom mogao zapravo da natjera Iran da razvije nuklearno oružje, Saks odgovara:
„SAD bi vjerovatno započele opšti rat da to spriječe. Zbog toga smo trenutno na putu koji može da dovede do trećeg svjetskog rata. Zato bi zemlje svijeta trebalo da zahtijevaju od SAD da ne započnu još jedan veliki rat i da se svi problemi riješe pregovorima – što je apsolutno moguće.“
A gdje je u toj slici Ukrajina? Da li je Bliski istok udaljio Ukrajinu kao temu?
„To se već dogodilo“, kaže Saks, te dodaje:
„Niko u političkim krugovima SAD više ne obraća pažnju na Ukrajinu.“
Još ranije, u više navrata, tvrdio je da „takozvani prijatelji Ukrajine zapravo uništavaju tu zemlju tako što je ohrabruju da nastavi rat“, a danas kratko poručuje da Kijev „ne može još dugo da izdrži“.
Ako se rat uskoro ne završi, Saks predviđa i gubitak ukrajinske obale Crnog mora, uključujući Odesu:
„Uslovi za prekid neprijateljstava za Ukrajinu se pogoršavaju još od državnog udara 2014. godine, koji je Amerika podržala. Svako odlaganje mira, počevši od odbijanja Kijeva da sprovede odredbe iz sporazuma Minsk 2, bilo je izuzetno skupo za tu zemlju.“
I za kraj – o svijetu poslije Zapada:
„Svijet je već multipolaran. Velike sile su SAD, EU s Ujedinjenim Kraljevstvom, Rusija, Kina i Indija. Ostale, nuklearno naoružane države – Izrael, Pakistan i Sjeverna Koreja – dodatno povećavaju multipolarnost, globalne opasnosti i složenost. Sama multipolarnost ne donosi ni mir ni rat – to zavisi, prije svega, od izbora koje prave velike sile i od načina na koji se odnose prema ostalim nuklearno naoružanim državama.“
