Političko samoubistvo: Blokaderi pojeli sebe i opoziciju i servirali pobjedu Aleksandru Vučiću na tacni- uz osmijeh!

U politički naelektrisanom ambijentu Srbije, gdje se svaka kriza brzo pretvara u spektakl, posljednjih šest mjeseci predstavljaju svojevrsni presedan: period u kojem su protesti, blokade i opozicioni aktivizam, umjesto da destabilizuju vlast, zapravo učvrstili postojeći politički poredak i dodatno homogenizovali biračko tijelo oko predsjednika Aleksandra Vučića.

Ono što je započelo kao možda naizgled opravdana reakcija na pojedine društvene i političke fenomene, vrlo brzo se pretvorilo u haotičan i politički neodrživ pokret bez jasnog cilja, strukture ili strategije. Studenti-blokaderi, inicijalno predstavljeni kao glas nove generacije i moralni korektiv sistema, ubrzo su izgubili kredibilitet – dijelom zbog neartikulisane političke poruke, a dijelom zbog metode kojom su tu poruku pokušali da nametnu.

Blokade saobraćajnica, incidenti ispred institucija, pokušaji nasilnog pritiska na javnost – sve to je izazvalo efekat obrnut od željenog. Umjesto da mobilišu širu podršku, opozicioni akteri su izazvali zamor, pa i revolt kod građana, a naročito među onima koji su spremni da čuju drugačije mišljenje, ali ne pod ucjenama i paralisanjem svakodnevnog života.

U tom vakuumu odgovornosti, Aleksandar Vučić se pozicionirao kao jedini politički akter sa državničkom perspektivom. Bez obzira na žestoke kritike, verbalne napade, pa čak i pokušaje političke kriminalizacije, on je odbio da uđe u direktni sukob. Umjesto toga, Vučić je zauzeo institucionalnu i strpljivu poziciju – naglašavajući da su izbori jedini legitimni način političke borbe, da su institucije temelj sistema i da nasilje, ma kako bilo upakovano, nema mjesto u demokratskom društvu.

U tom smislu, njegov potez da se “povuče” iz direktne političke konfrontacije, a istovremeno ponudi dijalog i reformske prijedloge, pokazao se kao potez političkog velemajstora. Vučić je prepoznao ono što opozicija nije: narod želi stabilnost, predvidivost i konkretne rezultate – ne revolucije, ultimatumsku retoriku i performanse bez sadržaja.

Dok su opozicioni lideri trošili energiju na međusobna optuživanja, borbu za poziciju u protestima i trku ko će biti “prava” opozicija, Vučić je jačao unutrašnju koheziju unutar vlasti i pokazivao spremnost da se bavi realnim problemima građana. Rezultat je bio predvidiv: ne samo da je opozicija izgubila momentum, već je stvorila kontraefekat – dio biračkog tijela koji je možda bio i kolebljiv, sada je još odlučnije stao uz vlast.

Možda najvažniji element ovog procesa jeste razotkrivanje jedne duboko ukorijenjene slabosti opozicije – odsustva dugoročne vizije i unutrašnje discipline. Niti jedan ozbiljan politički projekat ne može se graditi na improvizaciji, reakcijama iz bijesa ili iluzijama o “spontanoj revoluciji”. Politika traži plan, strpljenje i odgovornost. U toj areni, Vučić je pokazao da razumije duboke tokove društva i koristi političke alate s mjerom, dok je opozicija još jednom demonstrirala političku nezrelost.

Upravo zato, ulazimo u novi izborni ciklus (bio ove godine ili u redovnom terminu) sa već poznatim ishodom – ne zato što je sistem nepošten, već zato što opozicija i dalje ne nudi ozbiljnu alternativu. Kada se političke šanse prokockaju zbog nedoraslosti, a ne represije, krivca ne treba tražiti u predsjedniku, već u vlastitom ogledalu.

U vremenu političkih lutanja i pogrešnih procjena, Aleksandar Vučić je ostao dosljedan državničkoj liniji. Uspio je da sačuva stabilnost sistema, povrati kontrolu nad narativom i pokaže da se politička snaga ne mjeri glasnoćom protesta, već sposobnošću da se krize pretvore u prilike.

Zato ne treba biti politički genije da bi se shvatilo šta se dogodilo u Srbiji u proteklih pola godine – dovoljno je biti trezven. Opozicija, zadojena vlastitom umišljenom veličinom, odlučila je da sruši sistem tako što će srušiti samu sebe. Uvjerena da je buka isto što i politika, da su parole zamjena za program, a protesti alternativa za izbore, upustila se u spektakl samouništenja kakav politička scena ovih prostora dugo nije vidjela.

Blokade, šetnje, bicikli, megafone, transparenti – sve je bilo tu osim onog najvažnijeg: plana. Niti jedan konkretan zahtjev, niti jedan ozbiljan dokument, niti jedan korak unaprijed. Samo prazna simbolika koja je više služila unutrašnjem osjećaju borbe nego stvarnoj političkoj promjeni. I što je najgore – ogromna količina samoljublja i sujete, od kojih je narod pobjegao glavom bez obzira.

A Vučić? On nije morao da uradi ništa. Samo je stajao sa strane i gledao kako se opozicija valja u vlastitom blatu. Dok su oni objašnjavali narodu kako je Vučić “gotov”, narod je samo pitao: “A ko ste vi?” Odgovora nije bilo – jer ga nema. Ni ličnosti, ni ideje, ni organizacije.

Vučić je pobijedio bez borbe – jer protiv njega nije stajao protivnik, već politički performans grupe amatera koji su, u uvjerenju da mijenjaju svijet, jedino promijenili vlastitu reputaciju. Od potencijalne alternative postali su teret svakoj ozbiljnoj političkoj misli u zemlji.

Narod ne traži savršenstvo – traži red. A kad na jednoj strani vidi stabilnost, i makar minimalnu ideju budućnosti, a na drugoj galamu, haos i infantilnu potrebu za pažnjom – izbor je jasan. I kako to biva, na današnji dan Vučiću su pobjedu na izborima, kad god oni bili, servirali opozicija i blokaderi– na tacni, uz osmijeh.