Politička iluzija Duška Markovića: Kako ga je Milo Đukanović “pustio niz vodu”?

U svijetu politike, najskuplja lekcija je vjerovanje da vam neprijatelji sjede s druge strane stola, a ne s iste. Tu lekciju je, na teži način, naučio Duško Marković – bivši premijer, bivši “stub stabilnosti”, a na samom kraju, bivši saveznik Mila Đukanovića. I to ne zato što ga je porazila neka opozicija, već zato što je poražen od najopasnijeg protivnika u politici – sopstvene naivnosti.

Kada je odlučio da napravi sopstvenu stranku – Stranka evropskog progresa (SEP) – vjerovao je da može uzeti dio kolača, oslonjen na nekadašnji autoritet i političko iskustvo. Vjerovao je, naivan kakav jeste, da će mu Đukanović “gledati kroz prste”, da će DPS blagonaklono posmatrati kako Marković pokušava da se profilira kao neka umivena, mekša verzija iste politike. Međutim, politika nije igra povjerenja – posebno ne kad je igrate protiv nekoga ko je tu igru osmislio.

Potpuni debakl

Na lokalnim izborima u Nikšiću, Markovićeva lista prošla je gotovo mizerno – politički beznačajno, izborno nevidljivo, simbolično porazno. Nekada drugi čovjek države, sada tek fusnota na lokalnom nivou. I dok se Marković nadao savezništvu, iza scene se odvijala mnogo hladnija kalkulacija: pusti ga da misli da može, pa neka potone sam. I upravo to se dogodilo.

Milo Đukanović, politički veteran sa savršenim osjećajem za taktiku, uradio je ono što najbolje zna – sačekao. Nije udario direktno, nije se javno suprotstavio. Samo se povukao, prepustio Markovića njegovim ambicijama i – naravno – političkom zaboravu. Niti je DPS pomogao, niti je pokušao da ga zadrži. To je bio tiho orkestriran kraj jednog saveznika koji je, očigledno, povjerovao u mit da ima ličnu političku težinu izvan sistema DPS-a.

Najveća greška Markovića? Ne shvatiti da je bio figura, a ne igrač

Duško Marković je godinama bio pouzdani vojnik partije – operativac, izvršilac, čovjek od sistema. Ali nikada lider. I onog trenutka kad je odlučio da to postane, bez podrške struktura i narativa koji ga je godinama držao, isplivala je surova istina – da ne postoji ozbiljna politička baza koja ga prati. Ni karizma, ni ideja, ni povjerenje. Samo blijedi odjek bivše moći.

A Đukanović? On je sve to znao. I kao i mnogo puta do sada, ostao je po strani dok se bivši saborac sam sapliće o sopstvene ambicije. Nema boljeg načina da se riješiš protivnika nego da ga uvjeriš da je spreman da bude samostalan. I upravo to je učinio – politički hladno, efikasno i bez prevelikog napora.

Pouka

U politici, nikad ne vjeruj da te bivši vođa vidi kao nasljednika. Češće te vidi kao potrošni materijal koji će na vrijeme sam sebe istrošiti. I kada nestaneš sa scene, neće biti ni riječi podrške, ni sjećanja, ni pokušaja rehabilitacije. Samo tišina.

Duško Marković je to saznao – na lokalnim izborima, pod reflektorima poraza i šapatima onih koji su mu nekada aplaudirali.

A Milo Đukanović? On, kao i uvijek, zna kada treba da stoji sa strane. I da čeka.