Na jučerašnjoj završnoj konvenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću, za govornicom nije bilo počasnog predsjednika Mila Đukanovića.

Iako se u njegovom rodnom gradu DPS bori za povratak na vlast, Đukanovića nije bilo ni na govornici u nikšičkom sportskom centra.

Očekivalo se da će Đukanović do kraja verbalno ispratiti svoje naslednike, naročito ako se uzme u obzir sam početak i središnjica predizborne kampanje tokom kojih je svojski prokljinao i vrijeđao političku konkurenciju.

Sav njegov predizborni angažman u rodnom gradu biće očito upamćen po besprizornom i uzaludnom proklinjanju Demokrata i vrijeđanju aktuelnog gradonačelnika Marka Kovačevića.

Kada je uvidio da će se partiji kao bumerang, u vidu izbornog poraza, vratiti njegovi primitivni istupi, Đukanović se volšebno izvukao, te gurnuo i ostavio svoje partijske i ideološke podanike u nikšićku provaliju iz koje će imati priliku možda da se izvuku tek za četiri godine i novih loklanih izbora.

Po praksi koju je ustanovio i demonstrirao tokom prethodnih pet godina, Đukanović je na nejakim plećima svojih omladinaca ostavio teret novog poraza, dok će sebe abolirati od istog pričom da do kraja nije bio u mogućnosti da iznese kampanju.

Milovo povlačenje prije nego što je sudija (narod) odsvirao kraj, može samo da obraduje one Nikšićane koju su 30 godina trpjeli pljačku i teror svog sugrađanina. Iako su sebe unaprijed proglasili ubjedljivim pobjednicima nikšićke „bitke“, DPS-ovci će se morati pomiriti sa izbornim porazom po ugledu na svog šefa.

Od takvog epiloga može ih samo spasiti izdaja u tridesetoavgustovskim redovima, slična onoj koja je nedavno viđena u Budvi. Da nije Đukanović onako sirovo proklinjao svoje oponente, ko zna možda bi se udavaranje Danijela Živkovića i ostale DPS-ove „reformisane“ mlađarije na račun PES-a i isplatilo. Posebno ukoliko bi isto bilo propraćeno evropskim „filovanjem“ Johana Satlera.

Tagovi