Podijelio državu po svim šavovima: Dok se Milo pita u DPS-u, nema pomirenja u Crnoj Gori

Jedna od najčešćih i najdubljih kritika usmjerenih ka Milu Đukanoviću — da je njegova vladavina obilježena dubokim podjelama, koje su i danas žive u crnogorskom društvu. Njegova politička karijera jeste izuzetno duga i složena, ali teško je poreći da je ostavio iza sebe zemlju koja je i dalje ideološki, nacionalno, pa i identitetski rastrzana.

Evo nekoliko ključnih elemenata te podijeljenosti:
1. Nacionalni identitet – pitanje da li su Crnogorci posebna nacija ili dio srpskog naroda, Đukanović je koristio politički veoma vješto, ali je time produbio identitetski jaz.
2. Vjerska pitanja – sukobi oko imovine i statusa SPC vs. CPC eskalirali su za vrijeme njegove vlasti, naročito pred kraj, što je dodatno polarizovalo društvo.
3. Pitanje nezavisnosti – iako je referendum 2006. legalno potvrđen, i dalje postoji značajan broj ljudi koji smatraju da Crna Gora nije bila spremna ili da je proces bio manipulisan.
4. Evropski put vs. proruski sentiment – Đukanović je forsirao NATO i EU integracije, dok je deo stanovništva (posebno sa prosrpskim sentimentima) to doživio kao izdaju „tradicionalnih veza“.
5. Politički sistem – gotovo potpuna kontrola nad institucijama, medijima, biznisom i pravosuđem godinama je gušila pluralizam i stvarala osjećaj da samo “lojalni” mogu uspjeti.

Za jedne je Đukanović simbol korupcije, manipulacije i dugogodišnjeg autoritarizma, a za druge prepreka za istinsko pomirenje i društveni reset.

Zašto „s Milom nema pomirenja“?
1. Previše je toga vezao za sebe — od nezavisnosti, preko identitetskih pitanja, do gotovo svih ključnih institucija. Sve što je važno u modernoj istoriji Crne Gore nosi njegov potpis, ali i njegovo breme.
2. Ne priznaje greške — Đukanović nikada nije javno pokazao spremnost za samokritiku, već uglavnom okrivljuje „spoljne faktore“, „protivnike države“, ili „retrogradne snage“, čime dodatno cementira podjele.
3. Pomirenje traži distancu — ako zemlja želi istinski reset, pomirenje se teško može graditi dok je neko s takvom političkom istorijom još prisutan, aktivan i uticajan.
4. Mnoga pitanja ostala su otvorena — privatizacije, ratne devedesete, obračuni sa političkim protivnicima, nerazriješeni slučajevi i afera… Pomirenje traži suočavanje, a ne zaborav.

Narod traži katarzu, a nju je nemoguće ostvariti ako su glavni akteri još uvijek u igri. Ako Milo ne ode potpuno sa političke scene, teško je zamisliti istinski dijalog između različitih društvenih tabora.