Dvije političke krize uz mnoštvo razlika: Zašto studentski protesti u Srbiji neće dovesti do smjene vlasti kao što su to uradile litije u Crnoj Gori; Ključna riječ – promjena vlasti na izborima!

„Najagilniju kampanju da se ohrabre ljudi na obračun sa neistomišljenicima i unaprijed opravda nasilje na subotnjem skupu vode Vanja Bahilj sa svog naloga „Koza na štiklama“ na Iksu, Marko Marjanović sa svog naloga „Kristal Met Dejmon“ i Nikola Parun na nalogu „Toliko.“, piše Kurir.

Sve u svemu, u subotu će mnogo toga biti poznatije. Ukoliko je zaista na djelu priprema državnog udara u Srbiji mora se znati da većina građana ne smije tako nešto dozvoliti u XXI vijeku, naročito u Srbiji koja se najbržim tempom oporavlja od mračnih 90-ih godina od svih balkanskih država.

Ono što je svakako krajnje intrigantno jeste činjenica da brojni društveno politički akteri i iz Crne Gore podržavaju studentske proteste u Srbiji a čuju se i šumovi da su to „srpske litije“. Iako je ikonografija umnogome slična kako na studentskim protestima tako i na litijama, postoji mnoštvo razlika a neki će svakako biti obrađeni u toku teksta.

Naime, litije su bile prosta borba za opstanak Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i predstavljala je mobilizaciju svih pravdoljubivih članova društva Crne Gore. Iako je na djelu bila dominantno srpska revolucija, ona je bila podržana i od sugrađana koji su se izjašnjavali kao Crnogorci, pa i Bošnjaci. Upravo je udar na Srpsku pravoslavnu crkvu toliko uzdrmao bivši režim koji nije prezao ni od čega ne bi li očuvao sopstvenu vlast, a najveću nervozu kod režima Mila Đukanovića izazivala je činjenica da su litije bile mirne i dostojanstvene. Upravo zbog toga režim nije prezao ni od čega ne bi li pokušao da ih uguši, a kao „kec na deset“ im je pala pandemija korona virusa koju su iskoristili kako bi se obračunavali sa sveštenicima i vladikama.

Dakle čitava Crkva je u tom momentu bila progonjena i litije su bile prosta borba za opstanak gdje us određene komšije prijetli srpskom narodu traktorima. Sa druge strane studentski protesti u Srbiji pokazuju neki drugi karakter i pokazuju da se bore za ispunjenje njihovih uslova. Studentima dakle Vlada Republike Srbije nije pokušala da uskrati pravo na postojanje već je na djelu protest zbog pada nadstrešnice koja je usmrtila 15 ljudi. Iako dio studentskih zahtjeva itekako jeste legitiman u dijelu gdje traže procesuiranje odgovornih, ipak se sa protesta čuju i neki drugi glasovi koji pozivaju na linčovanje, državne udare i nešto tome slično što država Srbija ne smije dopustiti.

Upravo ti glasovi se nisu mogli čuti od strane naroda koji je učestvovao na litijama već su one bile jedinstvene i dostojanstvene – u svakom svom segmentu.

Nadalje, ono što je možda i najvažniji adut u pomenutoj argumentaciji jeste činjenica da je srpski narod u Crnoj Gori igrao itekako pametno i vjerovao u svoju političku snagu. Pametnim koordinisanjem između Srpske pravoslavne crkve i opozicionih političkih partija, došlo je do formiranja tri izborne liste koje su se zalagale, svaka na svoj način, za smjenu režima Mila Đukanovića. Kao velika narodna koalicija koja otvoreno staje u odbranu svetinja predstavila je prvobitna i jedinstvena koalicija Za budućnost Crne Gore koju su većinski činile stranke srpske profilacije a koja je ostvarila istorijskih 30% na izborima. Ne zalazeći u epsku izdaju koju je nakon izbora počinio nosilac te liste Zdravko Krivokapić, pokazalo se da je to bio pobjednički model. Važno je naglasiti da su vjernici SPC glasali i druge političke opcije poput liste Demokratske Crne Gore i Demosa – Mir je naša nacija, kao i platformu GP URA – Crno na bijelo.

Ono što je dakle bitno naglasiti jeste da oni jesu vjerovali u svoju snagu, nisu bojkotovali izbore, na iste su izašli – i pobijedili su! Međutim, niti među studentskim zahtjevima, niti među zahtjevima opozicije, ni ne pominju se izbori kao opcija, gotovo kao da unaprijed znaju da će izgubiti. Oni pak, idu na drugu političku varijantu – organizuju plenume, pozivaju na zborove i očigledno prave paralelne državne institucije i formiraju državu u državi a što može dovesti do mnogo većih sukoba nego što bi se ikada i mogli pamtiti.

Ukoliko se sve uzme u obzir, mnogo stvari će biti poznato 15. marta. Hoće li biti kako je predsjednik Srbije najavio – da se svira kraj, hoće li opozicija pribjeći nasilju, ili će se ova političko društvena agonija obojene revolucije u pokušaju nastaviti, nije poznato.

I čisto da Borba ne ostane nedorečena – litije su i dan danas svjetski unikat, gdje se takva crkveno-društvena situacija može pronaći možda u naznakama samo u Ukrajini gdje se progoni Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije. Protesti u Srbiji, krajnje interesantno, dešavaju se simultano sa protestima u Mađarskoj i Slovačkoj gdje ruše slobodne lidere, konkretno one koji nisu do srži antiruski, kakva zasigurno jeste Evropska unija i postala. Politička kriza se takođe događa u Rumuniji gdje je Ustavni sud te zemlje silom na sramotu poništio predsjedničke izbore što je dovelo do masovnog revolta.

Do haosa je došlo i na ulicama Gruzije. Sve su to zemlje koje ne baštine prorusku politiku, već prosto ne promovišu onu koja je antiruska. Prosto je nemoguće da ne postoji neki centar koji pokušava da prevaspita lidere suverenih zemalja i da te iste države destailizuju. Samo u tom kontekstu se mogu posmatrati dešavanja u Srbiji i Republici Srpskoj.

A pitanje je kako će se to odraziti i na političke odnose i u samoj Crnoj Gori. Jasno je koja politička opcija je prepoznata i etiketirana kao proruska, ali i kao ona koja baštini tradicionalno dobre odnose sa liderima Srbije i Republike Srpske. U tom kontekstu, vidljivo je da se premijer Milojko Spajić prethodnih nedjelja sastaje sa opozicijom i sa šefom delegacije EU Johanom Satlerom. Hoće li se politička kriza u regionu i u slobodnim zemljama preliti i u Crnu Goru a što bi možda i rezultiralo izbacivanjem koalicije ZBCG iz Vlade, a sve nakon razmirica između njih i Pokreta Evropa sad ostaje da se vidi.