Slobodan Vladušić za BORBU: „Dukljanski“ identitet je vještački bez istorijsko-simboličke zaleđine; DPS neće više napadati srpstvo, već fluidne stranke koje će Srbima dozvoliti učešće u vlasti

,,Dukljanski“ identitet je dakle vještački identitet bez istorijsko-simboličke zaleđine koji ne može da se osloni ni na jednu značajnu istorijsku ili kulturnu figuru u Crnoj Gori i da bi postojao mora da emituje mržnju prema srpskom identitetu, ocijenio je u intervjuu BORBI književnik i univerzitetski profesor Slobodan Vladušić.

Prema njegovom mišljenju ovo vještačko neprijateljstvo ljudi čiji su djedovi bili Srbi, prema Srbima koji su to i dalje, će nadživeti elitu koja je ,,dukljanski identitet” stvorila iz sebičnih razloga, što znači da će Crna Gora i u budućnosti bili vrlo podeljeno i vrlo nepravedno društvo, i to ponajmanje zbog Srba koji u njoj žive.

Vladušić je naglasio da napade na srpski identitet u Crnoj Gori neće predvoditi politike bliske DPS-u, već preko fluidnih stranaka, koje će Srbima dozvoliti da učestvuju u vlasti, kao Srbi, ali će im prećutno savjetovati da odvoje svoj identitet od politike koju vode.

On je istakao da u Srbiji postoji jedan značajan broj ljudi, koji imaju srpska imena i prezimena i govore srpski, ali nisu spremni da sebe identifikuju kao Srbe, niti da u javnosti reaguju kao Srbi. Njih je Vladušić okvalifikovao kao biočestice koje zajedno sa „dukljanima“ čine dvije strane istog novčića:

„Srbi koji nisu izdržali udar na svoj identitet, u Crnoj Gori su postali ,,dukljani”, dok su u Srbiji postali biočestice“ , naveo je Vladušić.

Vladušić je dao svoje viđenje pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima u Americi i pojasnio koje će implikacije ona imati u procesu resuvrenizacije pojedinih naroda.

Poslije rezultata popisa stanovništva u crnogorskoj javnosti se polemiše o inicijativi da se srpski jezik proglasi službenim u Crnoj Gori. Kako komentarišete tvrdnje uporno i ritualno odbijanje procrnogorskih društveno-politčkih subjekata da se uopšte raspravlja na tu temu i njihovo upozorenje da to pitanje za njih predstavlja crvenu liniju preko koje se ne smije proći? Kako smo došli u apsurdnu situaciju da srpski jezik, po tumačenju crnogorskih ultranacionalista i građanista, predstavlja opasnost za postojanje Crne Gore, baš kao i bilo koja druga tema koja se tiče poboljšanja statusa srpskog naroda u ovoj državi?

Problem sa Crnom Gorom kao nezavisnom državom, jeste u činjenici što njena nezavisnost nije nastala na temelju odluke jednog naroda koji je želio svoju državu, kao što je to slučaj recimo sa Slovencima, već jednog dijela srpske nacionalne elite koja je željela svoju samostalnu državu, kako bi uvećala svoju političku i finansijsku moć. Ta sebična želja bivših komunističkih funkcionera, bila je u saglasnosti sa geopolitičkim interesom Zapada na ovom prostoru a to je dugoročno slabljenje srpskog faktora na Balkanu. Da bi mogla da stvori tu svoju samostalnu državu, ta elita je morala da stvori svoj narod, tzv. ,,dukljane”. Taj narod čine Srbi iz Crne Gore koji su se odrekli pripadništvo srpskom narodu, iz razloga koji su i vama i vašim čitaocima dobro poznati. ,,Dukljanski“ identitet je dakle vještački identitet bez istorijsko-simboličke zaleđine, što vidimo na osnovu činjenice da ne može da se osloni ni na jednu značajnu istorijsku ili kulturnu figuru: Njegoš, Marko Miljanov, ili Pekić, da njih uzmem za primjer, nisu bili ,,dukljani”, već Srbi. Kako se simbolički prestiž tog identiteta ne može utemeljiti u nekoj prošlosti, dakle supstancijalno, on mora da se temelji na negaciji identiteta koji se napustio, jer je to uslov sa ga spoljni faktor, odnosno Zapad, priznaje i podržava. Tako ,,dukljanski” identitet, da bi postojao, mora da emituje mržnju prema srpskom identitetu što, na žalost, znači da Srbe prikazuje, manje ili više otvoreno, kao arhi-neprijatelje. Samim tim, to znači da je za pripadnike ,,dukljanskog” identiteta i Srbi iz Crne Gore jesu tzv. unutrašnji neprijatelji. Na žalost, moram da konstatujem da će ovo neprijateljstvo ljudi čiji su djedovi bili Srbi, prema Srbima koji su to i dalje, nadživeti elitu koja je ,,dukljanski identitet” stvorila iz sebičnih razloga, što znači da će Crna Gora i u budućnosti bili vrlo podijeljeno i vrlo nepravedno društvo, i to ponajmanje zbog Srba koji u njoj žive.

Kako biste opisali trenutni položaj srpskog naroda i kulture u Crnoj Gori i kakvu ulogi bi oni trebalo da zauzmu u ovom društvu u budućnosti?

Po mom mišljenju budućnost Srba u Crnoj Gori zavisiće od njihove političke mudrosti. Aparthejd politika DPS-a prema Srbima koja je eskalirala napadom na Srpsku pravoslavnu crkvu, stvorila je jasnu podjelu na ,,dukljane” i Srbe. U toj podjeli, Srbi iz Crne Gore, koji su odoljeli zovu konvertitstva, ponijeli su se hrabro i odgovorno, što potvrđuju epske litije koje su za sada spasile SPC u Crnoj Gori. Međutim, moguće je zamisliti i jednu drugi tip antisprske politike koji je lukaviji. Opasnost je u tome da se srpski identitet više ne napada preko jasne i otvorene političke pozicije koju je simbolizovao DPS, već preko fluidnih stranaka, koje će Srbima dozvoliti da učestvuju u vlasti, kao Srbi, ali će im prećutno savjetovati da odvoje svoj identitet od politike koju vode. Samim tim, neki ljudi će možda i dalje biti Srbi, ali će postepeno usvajati sve više elemenata ,,dukljanske politike”, pravdajući se da je to ,,nepromjenjiva politička realnost”, što bi kod većine Srba u Crnoj Gori vjerovatno moglo izazvati frustraciju i gubitak povjerenja u srpsku političku elitu, od koje su očekivali drugačiju politiku. To bi dalje moglo da se negativno odrazi i na spremnost srpskog naroda da svoj identitet u budućnosti brane. Mudrost bi dakle, bila da se ovoj lukavoj ponudi odgovori pametno, odnosno da srpski identitet srpsku političku elitu obavezuje na neke političke odluke, odnosno da neke odluke čini poželjnim, a neke nemogućim. Ukoliko to ne bude slučaj, srpski identitet u Crnoj Gori će postati samo puka etiketa, koja će u jednom trenutku otpasti sama od sebe, posle prvog budućeg pritiska.

Šta se krije iza spone između plodonosne saradnje crnogorskih nacionalista i srpskih autošivinista iz kolokvijalno nazvanih pripadnicima „kruga dvojke“? Svjedoci smo da saradnja naroćito cvjeta u kulturnoj sferi? Zašto je crnogorskim nacionalistima, pa i građanistima, tzv. Drugosrbijanac najprihvatljivija verzija Srbina?

Najprije, mislim da pojam Druge Srbije nije precizan, odnosno da on ne znači ono za šta se izdaje da znači. Druga Srbija sugeriše da u Srbiji postoje dvije grupe ljudi koji za sebe tvrde da su Srbi, ali da drugačije gledaju na to šta Srbija jeste ili treba da postane u budućnosti. Sa takvim ljudima, ili makar sa većinom njih bi se na kraju krajeva i moglo razgovarati jer i jedni i drugi prihvatamo da smo Srbi. Ali problem je u nečemu drugom.

Po mom mišljenju, u Srbiji postoji jedan značajan broj ljudi, koji imaju srpska imena i prezimena i govore srpski, ali nisu spremni da sebe identifikuju kao Srbe, niti da u javnosti reaguju kao Srbi. To je posledica procesa satanizacije srpskog elementa na Balkanu, koji je svoj vrhunac doživjela devedesetih godina prošlog vijeka, Međutim, ovaj proces se nastavio i u 21. vijeku, postajući dominantan obrazac u medijima, obrazovanju, pa i u većem dijelu kulture, jer je on postavljen kao prećutni uslov za napredovanje u tzv. karijeri – i to je prava mjera naše današnje neslobode. Ljudi ne moraju, dakle, da budu glasni autošovinisti, ali mogu da se i dalje u tišini, prećutno odriču svog identiteta, kulturnog i istorijskog, što ih na kraju pretvara u puke biološke činjenice, odnosno biočestice, kako bi ih nazvao Fuko. Država u kojoj dominaraju biočestice, odnosno čiji je obrazovni, kulturni i politički sistem podešen tako da stvara biočestice, prestaje da bude države i postaje teritorija, odnosno kolonija, dok narod postaje zatečeno stanovništvo ili biomasa. Između stranih korisnika te teritorije, i biomase, nalaze se, u formi bafer zone, lokalni upravitelji i njihova djeca koja se, naravno, obrazuju u inostranstvu. Zapravo, biočestice u Srbiji i ,,dukljani” su dvije strane istog novčića: Srbi koji nisu izdržali udar na svoj identitet, u Crnoj Gori su postali ,,dukljani”, dok su u Srbiji postali biočestice.

Da li su po Vašem mišljenju studentski protesti u Srbiji i odskora u Crnoj Gori spontana reakcija  mladih ljudi željnih pravde ili se radi o instruisanim procesima kojima se diriguje sa strane sa ciljem promjene režima u obijema državama?

Nedavno je Slobodan Antonić napisao jedan odličan tekst u kome je vrlo argumentovano pokazao da su studentski protesti u Srbiji u značajnoj mjeri ideološki nehomogeni. Njegov uvid potvrđuje i činjenica da postoje fakulteti koji se istovremeno ograđuju i od vladajućeg SNS-a ali i od opozicije i NVO sektora – takav je slučaj, recimo, sa studentima na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. Dakle, ovi protesti su karakteristični po tome što oni ne funkcionišu u potpunosti u skladu sa podjelom vlast nasuprot opozicije: ovdje imate i aktere koji su protiv vlasti, ali i protiv opozicije i globalističkog NVO sektora. Takve stvari se u obojenim revolucijama ne dešavaju. Zanimljiva je i činjenica da posle nekoliko mjeseci protesta ne postoji jak spoljašnji pritisak na vladajuću partiju, što ove proteste takođe, razlikuje od mehanizma obojenih revolucija u kojima se taj spoljašnji pritisak pojavljuje gotovo istovremeno sa početkom protesta: videli smo to nedavno na primeru dešavanja u Gruziji. Ovo me navodi na sledeća dva zaključka: prvo da značajan broj studenata na ovim protestima zaista traži pravdu i drugo, da je duboko uvjeren da u sadašnjem političkom sistemu u Srbiji (pozicija-opozicija-NVO sektor) ta želja za pravdom nije ostvarljiva. Kako će se protesti završiti, to je u ovom trenutku nemoguće reći, zato što ne znamo kako će se raspetljati dva čvora: prvo, onaj između samih studenata – suverenista i globalista – a zatim i onaj između studenata i vlasti. Kada  budemo saznali njihov ishod, znaćemo i kakvo je mjesto ovih protesta u novijoj istoriji Srbije.

Da li je Trampovom izbornom pobjedom suverenizam i definitivno odnio prevagu nad globalističkim shvatanjem svijeta i kako će promjene u Americi uticati na tu dihotomiju u Evropu, pa i naš region, u narednom periodu?

U jednom od svojih poslednjih tekstova, napisao sam da je Tramp odlukom da se u Americi priznaju samo dva pola – muški i ženski – praktično likvidirao idelogiju Demokratske stranke oličenu pretvaranju meltingpotovanog američkog naroda u mnoštvo socijalnih grupa različitih identiteta, usmjerenih protiv figure belog muškarca, hrišćanina i heteroseksualca, kojoj je bila namijenjena uloga tlačitelja svih tih grupa. Druga njegova odluka jeste likvidiranje USAIDA, onakvog kakvog poznajemo a to znači kao instrumenta za promjenu svijesti drugih naroda odozgo (podmićivanjem i koruptiranjem elite) i odozdo (kreiranjem plaćenog NVO sektora spremnog da aktivno učestvuje u toj promjeni svijesti). Promjene su zaista krupne, a da li su nepromjenjive, to ćemo vidjeti na budućim izborima u Americi. U svakom slučaju te krupne promjene daju nam šansu da se i mi resuverenizujemo makar u izvJesnom stepenu. Međutim, da bi se neki narod resuverenizovao, on mora da plati neku cijenu, a tu cijenu treba da plati i njegova elita. Suverenitet se ne poklanja, za njega moramo da se izborimo. Vrijeme koje dolazi će pokazati da li nam je to suvereniteta uopšte stalo, odnosno da li smo narod ili smo postali biočestice. Ako je ovo drugo u pitanju, onda je naša sudbina ista, sa ili bez Trampa, svejedno.