U sjeni odbijene krivične prijave protiv dvojice osumnjičenih za niz teških krađa i oštećenja imovine u Sisačko-moslavačkoj županiji, postavlja se pitanje efikasnosti i nepristrasnosti hrvatskog pravosuđa.
Uprkos nizu dokaza, uključujući pronađene ukradene predmete i forenzičke analize, Opštinsko državno odvjetništvo u Sisku odlučilo je da ne podigne optužnicu protiv Željka Jurkovića i Stanislava Hudorovića, što je izazvalo ogorčenje, posebno među pripadnicima srpske manjine, čija su imanja bila meta krivičnih djela.
Imovina bez zaštite
Vlasnici kuća, od kojih su mnogi povratnici srpske nacionalnosti, prijavili su brojne provale i krađe tokom 2023. i 2024. godine. Među ukradenim predmetima bili su dječji električni motori, alat, božićni ukrasi, pa čak i drvna građa – simbolično i praktično povezani s obnovom njihovih domova. Uz to, prijavljeno je i namjerno uništavanje imovine, poput ispisivanja uvredljivih grafita i ispuštanja vode kako bi se prouzročila materijalna šteta.
Uprkos ozbiljnosti ovih prijava, državno odvjetništvo zaključilo je da „nema dovoljno dokaza“ za podizanje optužnice. Takva odluka dolazi nakon što su predmeti pronađeni kod osumnjičenih vraćeni vlasnicima, a jedan od otisaka čizme okrivljenih čak odgovara tragovima na mjestima počinjenja krivičnih djela. Ova odluka podstaknula je zabrinutost da sistem ne pruža jednaku zaštitu svim građanima, posebno kada su u pitanju manjinske zajednice.
Neprofesionalnost ili zanemarivanje manjinskih prava?
Pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj već se godinama suočavaju s izazovima povratka i obnove svoje imovine, a slični slučajevi samo povećavaju osjećaj nesigurnosti. Oštećeni su izrazili nezadovoljstvo što su im, osim materijalne štete, nanesene i emotivne posljedice – strah za sopstvenu sigurnost i osjećaj da sistem zanemaruje njihove potrebe.
Odluka sisačkog odvjetništva takođe baca sjenu na transparentnost i nepristrasnost hrvatskog pravosuđa. Forenzički nalazi, poput otisaka čizme i pronađenih predmeta, očito nisu bili dovoljno uvjerljivi za državno odvjetništvo, dok su osumnjičeni negirali krivicu i tvrdili da su predmete „dobijali na poklon“ ili „nalazili na deponijima“. Ovo, kako tvrde kritičari, otvara prostor za sumnju u ozbiljnost postupanja i volju da se počinitelji kazne.
Sistemska pitanja
Ovaj slučaj nije izolovan. Povratnici srpske nacionalnosti već su se ranije žalili na nedovoljnu zaštitu svoje imovine i sporost institucija u procesuiranju krivičnih djela. Neki posmatrači smatraju da pravosudni sistem nesvjesno perpetuira nepovjerenje manjina prema institucijama.
Pravo oštećenih da preuzmu krivično gonjenje, koje im je ostavljeno ovom odlukom, često je iluzorno, jer mnogi nemaju resurse ili pravnu pomoć potrebnu za nastavak postupka. Time se, u praksi, pravda sve više udaljava od onih kojima je najpotrebnija.
Kuda dalje?
Ovaj slučaj ponovo otvara pitanje prava manjina i zaštite imovine povratnika. Ako se pravosudni sistem ne pokaže kao efikasan i nepristrasan, ostaje rizik od dalje marginalizacije manjinskih zajednica i osjećaja pravne nesigurnosti.
Zar se pravosuđe, u zemlji koja je članica Evropske unije i obavezala se na vladavinu prava, ne bi trebalo truditi više? Ili ostaje činjenica da pravda nije jednaka za sve? Slučaj sisačkog odvjetništva ostavlja duboko gorak ukus i pitanja na koja hrvatsko društvo tek treba odgovoriti.
