Iako je bilo za (ne)očekivati, još uvijek se niko nije oglasio povodom navoda portparola Bošnjačke stranke Adela Omeragića koji je kazao da će se ta partija zalagati da bosanski jezik bude službeni u Crnoj Gori.
On je to kazao u podkastu koji je objavljen na Fejsbuk nalogu Ruždije Radončića i kazao da je zaštita jezika jedan od naših prioriteta. Interesantno, ukoliko bi se zamijenio samo naziv jezika, mnogi kvazianalitičari, političke partije i drugi javni djelatnici poput NVO-a i njihovih davalaca grantova bi se oglasili po svim mogućim medijima tvrdeći da je ovo udar na državu.
Ipak, izjava Omeragića je prošla gotovo neprimjetno od strane istih tih društvenih djelatnika koji su glasni samo kada je u pitanju srpski jezik. Imavši u vidu da tim jezikom govori najveći broj građana Crne Gore, poslanici parlamentarne većine su saglasni da je legitiman zahtjev da on bude službeni jezik u Crnoj Gori i da se stavi u istu ravan sa crnogorskim. Imavši u vidu da je i bosanski, koliko smo vidjeli po popisu, jasno zastupljen sa 43.470 govornika što je skoro 7%, a imavši u vidu da postoje pojedinci koji su Bošnjačke nacionalnosti ili muslimanske vjeroispovjesti a koji su se politički izjasnili da govore crnogorskim jezikom, stvar je itekako jasna te bi i ovaj zahtjev mogao itekako biti legitiman.
Pitanje jezika svakako je jedno od političkih pitanja koje je nastalo nakon rascjepa bivše Jugoslavije te je svaka država uvela svoj nacionalni jezik iako faktički svi govore isto. Međutim, ono što je sporno u Crnoj Gori je nametanje tzv. crnogorskog jezika kao jedinog koji mora biti službeni u Crnoj Gori, a koji je faktički dijalektiča varijanta srpskog jezika uz dodatak dva „slova“ kako bi se kreirala razlika. Ipak, suštinske razlike nema ali je svoju diskriminatornu ulogu crnogorski jezik svakako odradio nauštrb srpskog.
Sad, kada se polako stvara politička klima da se realizuju i zahtjevi srpskog naroda bacila se medijska i kuka i motika da će time, kao i jedno 1918. puta do sada, nestati Crna Gora ukoliko se to sprovede. Ni tih 1918. puta Crna Gora nije nestala, baš kao ni te godine čiji je broj naša redakcija simbolički uzela već je jasno da su predstavnici svih naroda u Parlamentu odnosno u parlamentarnoj većini jedinstveni da riješe ključne probleme crnogorskog društva. Sada, kada se nametnulo i pitanje bosanskog jezika, ne postoji razlog zašto poslanici u Parlamentu ne bi razmatrali promjenu Ustava gdje bi i jedan i drugi jezik postali službeni u Crnoj Gori a onaj koji zaista koriste nacionalne manjine poput albanske, romske i hrvatske, kojih u realnosti ima znatno manje nego predstavnika bošnjačko muslimanske zajednice.
Sve ide po principu – sva prava svima, baš kao što i treba da bude i da država Crna Gora više ne bude država privilegovanih Crnogoraca nauštrb svih drugih naroda koji u njoj žive, već država svih njenih građana, kao što su mnogi obećavali u svojim političkim platformama.
Prema podacima sa popisa koji je rađen u decembru 2023, najviše stanovnika Crne Gore govori srpskim jezikom – 43,18 odsto (269.307 građana), zatim crnogorskim – 34,52 odsto (215.299), pa bosanskim – 6,97 odsto (43.470). Albanskim jezikom govori 5,25 odsto stanovnika (32.725), ruskim 2,36 odsto (14.731), a srpskohrvatskim 2,08 odsto (12.999). O tome kojim jezikom govori nije željelo da se izjasni 1,71 odsto stanovnika (10.691).
Nakon objavljenih rezultata u oktobru ove godine, iz dijela partija vladajuće većine mogle su se čuti poruke da bi srpski trebalo da dobije status službenog jezika.
Predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić je u intervjuu za “Večernje novosti” kazao da ne postoji zemlja u Evropi, a vjerovatno ni u svijetu, izuzev možda pojedinih totalitarnih režima, gdje jezik kojim govori većinsko stanovništvo nije ujedno i službeni jezik te zemlje.
Kako je dodao, postoji nova parlamentarna većina “koja želi da konstatuje ono što je narod jasno i nedvosmisleno rekao, a to je da većina govori srpskim jezikom i traži da dobije status službenog”.
“Ukoliko ne budemo mogli da napravimo dogovor, shodno tekovinama i najboljim praksama razvijenog svijeta, postoji rješenje, a to je pravljenje Ustavotvorne skupštine”, rekao je Mandić.
Takođe, potpredsjednik Vlade za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju i funkcioner Demokrata Momo Koprivica kazao je da je zahtjev da se srpski jezik uvede kao službeni u Crnoj Gori potpuno legitiman.
“To nije jezik kojim govori samo jedna nacija, već i pripadnici ostalih nacija. Srpski je jezik onih ljudi koji su svoji na svome u Crnoj Gori, koji su konstitutivni. Ali dodajem da sam zastupnik dijaloga. Pitanje jezika kao i ostala pitanja zahtijevaju dijalog, a ekstremisti sa bilo koje strane u Crnoj Gori, i sufleri spolja neće biti od pomoći”, kazao je Koprivica, a prenio portal RTCG.
Njegov partijski kolega i ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović kazao je da bi podržao inicijativu da srpski jezik postane službeni, ali da misli “da se to nikada ne može dogoditi dok je Ustav ovakav kakav jeste”.
Da bi srpski trebalo da postane službeni kazali su i poslanici Socijalističke narodne partije (SNP) Bogdan Božović i Slađana Kaluđerović, lider UCG Goran Danilović, kao i ministar sporta Dragoslav Šćekić (SNP).
