Od početka pandemije koronavirusa predsjednik Crne Gore Milo Đukanović se rijetko pojavljuje. Obišao je Klinički centar u Podgorici i bolnicu u Beranama.
Rijetko se medijski i oglašava. Par saopštenja, po neki telegram saučešća i po neka čestitka.
Đukanović je telegram saučešća, povodom smrti stanovnika Francuske i Italije zbog koronavirusa uputio čelnicima te dvije države. I treba biti solidaran sa njima u ovim teškim momentima. I sa njima i sa svima ostalima.
Zanimljivo, Đukanović je našao vremena da saosjeća u bolu sa narodom Francuske i Italije. To je državnički. Ali, gle čuda, telegram nije uputio Srbiji koja je do sada, od početka krize izazvane koronavirusom izgubila blizu 60 života, više nego sve zemlje bivše SFRJ zajedno. Istoj toj Srbiji, koja nam je u jeku krize, ponudila pomoć, koju je režim u Podgorici odbio!
Kako to da je Đukanoviću bliža Francuska od Srbije? Kako to da više žali narod Italije od srpskog naroda? Ili sve žrtve nijesu iste, neke su bliže, neke su dalje.
Ili kako objasniti običnom građaninu da u ovim teškim trenucima, Đukanović nema osjećaja da saosjeća sa Srbijom, a ima vremena da šalje čestitke Sjevernoj Makedoniji povodom njihovog prijema u NATO u jeku koronavirusa. Ili, kako to da nađe vremena da čestita Miroslavu Lajčaku izbor specijalnog izaslanika EU za posredovanje između Srbije i tkz. države Kosovo.
Zar je važnija čestitka za prijem u NATO od telegrama saosjećanja sa bratskim narodom u Srbiji? Ili tamo nekom Lajčaku, tamo neka funcija, koja nema veze da Crnom Gorom.
Umjesto da ovo teško vrijeme iskoristimo za solidarnost i slogu dva bratska naroda, jer jedni od drugih bližih nemamo, neko izgleda, ni u ovim teškim momentima, ne mari mnogo za to.
