Udario je Milo na Vasilija Ostroškog, morao je da izgubi. Vrijeme mu je. Dosadio je i sebi, a možda i naredbodavcima. I ranije je bilo mnogo opozicionog svijeta, ali su odlučivali drugi. Ovog puta se, takođe, moglo na to računati, mada je sve govorilo da se neće desiti. Došao je trenutak da ode, da završi tamo gdje je davno htio- u ekonomiji. Ali mu nisu dali dok se njegovom rukom ne potpišu svi sramni ugovori. Sad narod mora da ispravlja. Težak je to zadatak.
Ovo poručuje proslavljeni glumac Petar Božović u razgovoru za “Novosti”.
Da li ste ovakav rasplet očekivali?
– Razmišljao sam prije neki dan, koliko je za ovih trideset godina taj narod od 700.000 ljudi i mi svi, naravno, zajedno s njim – doživio teških eksperimenata. Dosta otporniji ne bi izdržali. Mi, vjerovatno, imamo taj trening naslijeđen od ropstva pod Turcima i ostalim porobljivačima.
Mislite na sve Srbe ili samo one u Crnoj Gori?
– Na sve, a u Crnoj Gori posebno. U toj maloj divnoj zemlji, najljepšem parčetu na svijetu, toliko je puno sirotinje, jada i bijede… Ja se nadam da će ovi mladi ljudi uspostaviti Vladu koja će biti od pameti i eksperata, bez obzira na to kojoj stranci i ispovijesti pripadaju. Time bi već definisali samu osnovu demokratije. Bio bi to i lijep primjer ovom cjelokupnom nesrećnom poluostrvu, da ne kažem onu odvratnu riječi „region“. Način na koji su pobijedili u Crnoj Gori, tijesno ali ubjedljivo, primjer je i blagodet za okolne države da se može vladati bez prisile i da se u okviru onog što je proklamovano ne moraju izvrgavati ruglu svi postulati od Francuske revolucije, pa do danas. Mala Crna Gora ima šansu da to pokaže.
Kako ste ove događaje lično doživjeli?
– Ja sam čovjek kome je Crna Gora majka i koji je Srbin iz Crne Gore. Stvarno sam zadovoljan i srećan. Bez obzira što sam bio jedan od onih koji je, istog tog Mila i njegove drugove, u svoje vrijeme, zdušno „dovodio“ na vlast. Ali, tako je to sa politikom…
Da li su se u litijama učili strpljenju i oni vjerujući i oni nevjerujući?
– Ako pogledate unazad, srpski narod je održala pravoslavna vjera. Svuda, gdje god je bila. I gdje je uništavaju, ona se pojavi sa svojim crkvama i bogomoljama. Posle raznih propalih ustanaka i otpora u kojima smo toliko stradali, vjera je ostala naša najveća vrijednost. Njegoš je govorio: „Naše su utirale suze vješti zvuci divnijeh gusala“. Sada mi to branimo na Kosovu. Ne sigurno zbog plodne Metohije. Evo, Srbija je neobrađena cijela, a Vojvodina može da hrani pola Evrope. Nego, čuvamo svoje hramove, svoj duh i mitove. Ako to izgubimo, ne postojimo kao narod. Sve je moglo da se desi u Crnoj Gori, osim da udare na gubljenje sopstvenosti. Siguran sam da nijedna partija, ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, ne bi mogla da izvede onoliko ljudi koji idu tako mirno i dostojanstveno. Jer, znaju da ih vodi Božja vjera. Nisu to samo oni koji su govorili „i mi smo Srbi“, nego svi koji su bili prisiljeni da to ne budu.
Na koga mislite?
– Na one koji su prvo bili Dukljani (već zaboravljeni, kao i njihova Akademija), pa Montegrini, pa šta sve ne još… Kad udariš na korijen, tu čovjek kaže: „Nema više ucjena i laži, baš me briga za sve.“
Kada ćete vi u Crnu Goru?
– Ne znam. Niti je šta hitno, niti može da bude kasno. Ja sam uvijek u Crnoj Gori i ona u meni.
