Odbijanjem da potpiše Temeljni ugovor sa SPC-om u kojem će ona biti predstavljena kao jedina kanonska pravoslavna crkva, što ona i jeste preko 800 godina, premijer Zdravko Krivokapić će na „mala vrata“ vratiti u igru sektu Miraša Dedeića-tzv. CPC.
Time bi Krivokapić, svjesno ili nesvjesno, sproveo u djelo zamisli Mila Đukanovića, vezane za crkveno pitanje u Crnoj Gori, iskazane na VIII Kongresu DPS-a, održanom,30. novembra 2019. godine u Podgorici.
Premijer koji je na krilima opštenarodnih litija doša na čelu Vlade, odbija da potpiše Temeljni ugovor upravo zbog člana po kojem bi se SPC-u, potvrdio istorijski kontinuitet i ekskluzivitet, kada je pravoslavlje u pitanju, koji na području Crne Gore egzistira preko 800 godina.
Time se otvara prostor da se Miraševa sekta takođe legitimno prizna kao pravoslavna crkva u Crnoj Gori, što nije sporno pojedinim političkim konstituentima u parlamentarnoj većini.
Podsjetimo, Đukanović je Kongresu u jednoj od svojih teza najavio usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti i obnavljanje tzv. Crnogorske pravoslavne crkve.
-Demokratska partija socijalista vođena dosljednim opredjeljenjem za zaštitu i afirmaciju prava i sloboda svakog građanina, dakle i vjerskih sloboda, ima razumijevanje za očekivanja jednog dijela naše javnosti da u procedurama utemeljenim u građanskim i kanonskim propisima i pravilima obnovi istorijski neupitnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu- poručio je Đukanović na Kongresu koji je označio početak kraja vladavine DPS-a.
Mjesec dana nakon ove izjave, uslijedilo je usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti čime se otvarao put stvaranju partijske crkve, što je uzrkovalo masovne litije narednih pola godine širom Crne Gore.
Na krilima litija i narodnog nezadovoljstva tadašnja opozicija porazila je na istorijskim izborima DPS i njegove satelite. Najjaču pobjedničku listu predvodio je sadašnji premijer Zdravko Krivokapić. Vjerujući i obespravljeni narod tih dana je slavio pobjedu nad „demonskim“ DPS-om, smatrajuću da se njihova žrtva konačno isplatila i da su uspjeli da odbrane svetinje SPC.
Međutim, osam mjeseci nakon teško izvojevane pobjede i skoro pola godine od formiranja Vlade na čelu sa Krivokapićem, sačekalo nas je otrežnjenje i buđenje iz zimskog sna.
Premijer Krivokapić se poput njegovog kohabitacionog partnera Đukanovića najbrutalnjije umiješao u crkvene poslove, čak i direktnije od samog predsjednika.
Đukanović se na partijskom kongresu i ostalim javnim nastupima bavio ustrojstvom SPC-a, a Krivokapić ga je svojim potezom u beogradskoj Patrijaršiji u tome uveliko prevazišao. „Narodni“ i „vjerujući“premijer je, uz asistenciju svojih pretorijanaca Spajića i Milatovića, usred Patrijašije, licem u lice, ispostavljao račune srpskom patrijarhu Porfiriju i ostalim episkopima- a sve u ime naroda čiju je podršku odavnu iznevjerio.
Nakon poslednjeg Krivokapićevog ispada, sa sigurnošću se može konstatovati da SPC ne utiče na politiku izvršne vlasti, kako tvrdi današnja opozicija, već sasvim suprotno- da premijer Zdravko Krivokapić i njegov najbliži ministarski dvojac Spajić-Milatović teže da uspostave potpunu kontrolu nad SPC-om u Crnoj Gori koja bi trebala, kako oni smatraju, bespogovorno da služi zadovoljenju njihovih političkih aspiracija.
Umjesto da uči na Đukanovićevoj grešci koju je njegov DPS skupo platio gubitkom vlasti nakon parlamentarnih izborima, Krivokapić u kontinuitetu srlja u zloupotrebljavanju crkve u svojoj političkoj promociji.
Plodove svog djelovanja premijer će ubrzo „ubrati“, jer će i njega sačekati sudbina DPS-a čiji je dio programa, po pitanju SPC-a, preuzeo, i u nekim crtama ublažio i upodobio sa interesima njegovih pretpostavljenih.
Sve svoje dosadašnje greške u odnosima sa SPC-om, premijer može ispraviti potpisivanjem ugovora u kojem će jasno stajati da je SPC jedina pravoslavna crkva koja vršu svoju misiju u Crnog Goru.
U suprotnom, Krivokapić rizikuje da ga Miraševa sekta proglasi svojim zaštitnikom, i taj oreol preuzme od predsjednika Mila Đukanovića.
