Danas je iz crnogorskog parlamenta, sa najveće pozicije, bez ikakvog, čini se, motiva Srbima u Crnoj Gori poručeno da im je Crna Gora jedina matica, a da Beograd to nikada nije bio.
Osim što je ovakav stav politički, u ovom trenutku, crnogorskom društvu apsolutno nepotreban, on je, u izvjesnoj mjeri, i uvredljiv. Voljeli bismo da je diskurs koji doprinosi narastajućem antagonizmu prema glavnom gradu najveće srpske države neplaniran i slučajan, ali isto tako bismo voljeli da podsjetimo da je najljepši, najveći i najotvoreniji grad cijelog regiona mjesto u kome su se školovale generacije Crnogoraca, koji nam je besplatno davao najbolje, koji je i danas mjesto u kome žive porodice svakog Crnogorca, u kome je studirao neko iz porodice svakog Crnogorca, ili, kad je teško, u kome se liječio neko blizak svakom od nas (ili mi sami), i tu su neporecivu beogradsku otvorenost godinama čak i zloupotrebljavali mnogi, koristeći se dobrotom Beograda, a sa strane posvećeno radeći na štetu srpskog naroda.
Beograd je mjesto u kome se sabirao krem naše kulture, ka kome su hrlili i Andrić i Crnjanski, to je grad u kome su snimljeni filmovi koje smo voljeli, pisane knjige koje smo čitali, pjesme koje su nam značile, Beograd je grad u kome igraju klubovi za koje navijamo, u kojima su se podigli sportisti koje pasionirano pratimo i čijim se medaljama radujemo. Beograd je grad u kome su, „da bi obraz prestonice ostao svetao“ ginuli srpski sinovi. I da nije bilo ništa od svega ovog, da tamo nije najveći Hram naše Crkve, da tamo nisu na najvažnijim mjestima najljepši spomenici NJegošu, da tamo nismo prihvaćeniji stotinu puta i stotinu puta više dobrodošli nego nasred Cetinja, Beograd je grad kome dugujemo samo zbog onih bezbroj bombi koje su mu ulice okrvavile krvlju nedužne djece i civila, a on je opet ostao beo, ne crn; i otvoren, ne zatvoren, za sve koji ka njemu krenu.
Naravno, bez obzira što izvjesnim djelovima političkih elita to možda u ovom trenutku ne odgovara, Srbi iz Crne Gore se neće odvajati od ostalih Srba, nismo separatni, specifični i drugačiji, jedan smo narod, jednojezičan, jednovjeran i nedjeljiv. Pitanje Matice je kompleksno i o njemu se da polemisati, ali ako uzmemo NJegoševu tezu o Kosovu našem ishodištu, ili Andrićevu o našoj drami koja je počela na Kosovu, ili onu mitropolita Amfilohija o Vidovdanu i očinjem vidu onda ćemo, tek na tom nivou, stvari doživjeti jasnije i posložiti ih jednostavno — Kosovo je srpska matica, u kulturnom, duhovnom i političkom smislu, a pošto je Kosovo Srbija, i pošto je glavni grad Srbije Beograd, vi pouke o Matici izvucite sami.
Možda vam se istina neće dopasti, ali ni nama se ne dopada da nas neprirodno udaljavaju od nečeg što najviše volimo da bi nas diskursom prisile gurali ka tamo gdje se pjevaju ustaške pjesme, psuju naše majke i mrtvi preci, napadaju naši sveštenici, otima kulturna baština, prijeti našoj djeci i gdje nam se, najblaže rečeno, ne želi dobro.
Znamo ko smo i nismo naivni
Izvor: Mi znamo ko smo
