Piše: Boško Vukićević
Da je neko, nakon čudesnih litija i veličanstvene pobjede slobodnih ljudi na izborima u avgustu, tada rekao da će za novu izvršnu vlast Srbija predstavljati primarnog spoljnopolitičkog neprijatelja, kao u eri diktatora Đukanovića – ljudi bi pomislili da je takav pojedinac „udaren mokrom čarapom u glavu“. Dakle, umjesto očekivanog zbližavanja sa najbratskijom mogućom zemljom, desila se bizarnost da čovjek koji je došao na talasu litija nastavlja Đukanovićeve politike. Što je, podrazumijeva se, volja nekih zapadnih faktora kojima taj čovjek nije imao snage, volje ili želje da se suprotstavi.
No, već sam pisao o metamorfozi i konvertitstvu Krivokapića; sada ću se ukratko pozabaviti drugim rezultatima Vlade na čijem je čelu. Izglasavanje novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti je bio od svih očekivan akt. Upravo zbog izglasavanja tog zakona podržavao sam formiranje Vlade i u trenucima kada sam već naslućivao koji bi mogli biti pogubni pravci Zdravkovog budućeg djelovanja. I smatram da je moja tadašnja podrška formiranju vlasti bila duboko ispravna odluka, ako ni zbog čega drugog, makar iz razloga odbrane naše svete Crkve.
Ako izuzmemo neke ispravne poteze pojedinih ministarstava, šta je Vlada učinila, Zdravko prvenstveno, u cilju demontaže nakaradnog Sistema? Ništa, ili veoma malo. Zarobljene institucije, RTCG, policija su ostali gotovo neokrnjeni. U poziciji da budu pripravni i „za dom spremni“ uoči eventualnog Milovog povratka, koji poraženi diktator uporno najavljuje.
Tokom decembra, na nekom sastanku u mom prisustvu i visokog sveštenog lica čije ime i titulu ne želim u ovoj prilici da pominjem, Zdravko je izgovorio kako očekuje da će „u januaru biti uhapšeno bar pet visokih korumpiranih funkcionera bivše vlasti“ i da će se to najvjerovatnije desiti „prije kongresa DPS-a“. Znamo kako se sve to završilo i postavljam pitanje: zašto do sada nije procesuiran gotovo nijedan korumpirani kadar bivše vlasti? Zašto su pravosudne institucije i dalje zarobljene? Šta je sa specijalnim zakonima i aktima koji se tradicionalno koriste nakon pada diktatorskih režima? Šta je sa biračkim spiskom? Zašto prevareni i poniženi ljudi koji su učestvovali u oslobađanju Crne Gore danas imaju dojam da je „i poslije Mila – Milo“.
Svima je jasno da ovako više ne može. Samo temeljnom rekonstrukcijom i opštim diskontinuitetom možemo ugledati svjetlo na kraju tunela.
