Piše: Milun Zogović, poslanik DNP-a
Nametnut je zadatak parlamentu današnje države Crne Gore da izjavi svoje mišljenje o jednom izdvojenom događaju građanskog rata na istoku Bosne od prije 26 godina. Uz to je nametnuto sankcionisanje jednog čovjeka na funkciji ministra , samo zato što je odgovorio na pitanje protivne strane da li priznaje genocid u tom događaju.
Potrebno je skicirati nekoliko činjenica kao potvrdu da Parlament nije ni nadležan , ni u mogućnosti da odgovora na ova pitanja.
Prvo o nadležnosti.
Skupštinu čine predstavnici građana kao nosilaca suverenosti u državi koja je bila federalna republika na teritoriji 5,4% Jugoslavije sa 2,6 % broja stanovnika.
Jugoslavija je razbijena u građanskim ratovima.
Zna se da je politika majka rata, ona je pamet a rat samo instrument, a ne obrnuto.
Vođenje rata u svojim glavnim potezima je zato samo politika koja je pero zamijenila mačem, ali zato nije prestala da misli po svojim sopstvenim zakonima ( Karl Klauzevic ). Politika je bila i ostala razbijanje Jugoslavije da traju ’neuređene teritorije ‘ koje će udruženi zapad modernizovati. Modernizacija zahtijeva odricanje od sopstvenog bića , koje prati osjećanje poniženja i poricanja, te krize identiteta uz ‘ strateško odustajanje od razuma‘ (Miljenko Jergović ).
Poslije napuštanja socijalizma nastao je nacionalizam koji su prisvojili autoritarni, nekompetentni i korumpirani režimi. Praznina je popunjavana obećanjem američkog sna i zatim evropskih vrijednosti, čak evropske ‘porodice‘.
Dakle, stvaranju novog poretka služili su ‘ đavolji šegrti ‘ ( Amin Maluf ).
Poslije svega ostavljeno nam je da produžimo rat optužbama i osudama, da bi se prikrila istorijska istina. To znači zadatak da izazivamo i podstičemo mržnje i netrpeljivosti bez kraja i da nam to bude stalna opsesija , da niko ne izađe iz pakla. Eto, Skupština Crne Gore je raspravljala kako da protivno zabrani iz člana 7. i domašaju nadležnosti po članu 82. Ustava sastavi nekakav dokument kojim će se posijati staro sjeme nove mržnje i obilježiti novi krivci.
Zakonodavni organ ne treba da odlučuje o unutrašnjim odnosima u drugoj državi, a nije nije ni dužan ni sposoban da iskaže istorijsku istinu o građanskom ratu u drugoj državi.
Danas je vrijeme postistine i nije moguće da u zakonodavnom tijelu na provokaciju , i hitno iskažemo istinu.
Građanski rat je složena društvena pojava. Kada se usvoji logika kao nauka po mišljenju uopšte, onda se pri tom podrazumijeva forma i sadržina cijelog istorijskog procesa. U njemu učestvuju ljudi sa svim individualnim i grupnim osobinama.
Znači, bez multidisciplinarnog istarživanja činjeničnog stanja i istorijske istine nije dovoljna samo pravna kvalifikacija u presudi veoma složenog činjeničnog stanja iz oblasti politike, ratovanja, sociologije, psihologije, kulture, tradicije, vjerskih i nacionalnih razlika, dejstva propagande i dr. pomoću jednog pravnog pojma – genocida.
Ocjenjujemo kao grijeh ministra Leposavića njegov iskaz : ‘ Pitanje kvalifikacije zločina koji je prema Bošnjacima učinjen u Srebrenici , kao I mnoga druga pitanja iz građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji, I dalje su predmet ne samo emotivnih postupanja I neprimjerenih reakcija , već I stručnih polemika .‘
Hajka sa otvorenom mržnjom i neznanjem izazvala je više iskaza. Ipak se mora znati da se pridružio goniteljima i haški tužilac Serž Bramerc.
On kritički osvrt ministra Leposavića na presudu kvalifikuje kao „posljednji stepen genocida“.
Ako pažljivo čitamo definiciju genocida , možemo uočiti da je to manifestacija sile, a ne istine. Postoje kritička mišljenja o odlukama suda značajnih pravnika sa više kontinenata. Već je poznato izdvojeno mišljenje Predsjednice drugostepenog suda u pogledu osude generala Mladića.
Uslijediće i rezultat istraživanja međunarodne komisije o žrtvama u regiji Srebrenice od 1992 do 1995.g. čime će se iskazati istorijska istina. Poslije toga se može saznati pravna istina u presudi koja tretira samo jedan događaj, jedno mjesto i pripadnike jednog naroda kvalifikacijom genocid.
Potrebno je uočiti da je i Skupštini Crne Gopredlažena deklaracija o tumačenju i primjeni Konvencije , i to po hitnom postupku kako je istovremeno predloženo Narodnoj skupštini Srbije u tekstu identičnom kako je predlagala Velika Britanija 2015.godine riječima ’najoštrije osuđuje genocide u Srebrenici’.
Istovremeno je izložen odgovornosti čovjek zato što je primijenio pravo na slobodu misli zajemčeno u članu 18. Opšte deklaracije o pravima čovjeka. Koje je saglasno i sa članom 9 Konvencije za sprečavanje i kažnjavanje krivičnog djela genocida jer je Medjunarodni sud pravde nadležan za tumačenje pojma genocida, a ne niko drugi, pa ni Skupština Crne Gore.
Zapitajmo se zašto smo se pokorili i pristali da se bavimo tuđim poslom. Zna se poruka ‘ ne kuju se konji po mjesecu ,već po danu i žarkome suncu‘.
Konačno, predlagao sam da Skupština države Crna Gora ne pristaje na pritiske i poniženje tako što bi se upustila u davanje pravne kvalifikacije pojama genocid , kao i uskratila pravo na mišljenje Vladimiru Leposaviću . Nažalost snaga pravnih činjenica bila je nemoćna pred naređenjem stranih centara moći.
