Piše: Luka Radonjić
Prije nekoliko dana izabrani mitropolit crnogorsko- primorski Joanikije, govorio je o “poslednjim zločinačkim trzajima crvene komunističke aždaje”. A sinoć je imao priliku da se susretne sa jednim takvim “trzajem” i to na proslavi koju su povodom 13. jula Dana državnosti upriličili premijer Zdravko Krivokapić i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić.
U prisustvu mitropolita i ostalih zvanica, pjevane su pjesme o komunističkom diktatoru, ratnom i poslijeratnom zločincu Josipu Brozu, o ličnosti koja je bila jedan od najvećih dželata i krvnika Crnogorcima – i to kako onima na samom kraju rata, a koji su nosili uniforme Jugoslovenske vojske u otadžbini, tako i mnogim Crnogorcima poslije rata a koji su ratovali u partizanskom oslobodilačkom pokretu. Ovo drugo mu je bila uža specijalnost, možda i stvar personalno – profesionalne strasti, jer je u predratnom periodu karijeru gradio kao denuncijator Kominterne, tj. kao drukara, špijun i potkazivač. I taj sistem “vrijednosti” – prošpijaj, izdaj i ubij bližnjeg svog – poslije rata doveo je do vrhunca upravo u Crnoj Gori, kada je uspostavljanjem golootočkog sistema bratomržnje, pokušavao 1948. godine bezmalo da slomi kičmu Crnoj Gori. Istraživačke priče koje su radili beogradski Nedeljnik i drugi časopisi, o tome kako je Broz patološki mrzio Crnogorce jer su mu spremali atentat najmanje sedam puta, dolaze samo kao pikanterijska dopuna istoriografiji odnosno istorijskoj istini – da je bio i do kraja života ostao patološki arhineprijatelj Crne Gore. A tu je ulogu “krunisao” barbarskim rušenjem Njegoševe kapele na Lovćenu.
To što je večeras u prisustvu mitropolita, pjesmom i stihom slavljen diktator koji je vlast uspostavio na masovnim, besudnim strijeljanjima čiji meci nijesu promašili ni Crkvu, ni tadašnjeg mitropolita Joanikija Lipovca, predstavlja prvorazredni skandal. No, večerašnji odnos organizatora prema mitropolitu Joanikiju Mićoviću, nije jedina tema ovog skandala, već njen vrhunac. Ovo se tiče svakog slobodomislećeg građanina i građanke Crne Gore, jer u trećoj dekadi 21. vijeka, u jednoij evropskoj zemlji Dan državnosti slavi pjesmama o diktatoru tuđincu i arhitekti zločina nad crnogorskim narodom. Zato izraz s početka teksta u dijelu o premijeru i predsjedniku Skupštine, kada se kaže“upriličili proslavu“, nije pogodan, nije tačan. Ispravnije je kazati da su uneredili i unepristojili proslavu Dana državnosti Crne Gore, pjesmama o Brozu.
Blaženopočivši mitropolit Amfilohije, veliki pobjednik i čovjek koji je porazio titoizam, veoma često je u svojim besjedama isticao izraz “Brozomora”. Kazivao je da je “Brozomora opaka i otrovna bolest, koja ubija Boga u ljudima”. E ta Brozomora, koja je Crnogorcima Boga zamijenila Brozom a ikone svetitelja Brozovim slikama, koja je Crnu Goru držala u titoističkom diktatorskom zatočeništvu mimo demokratskih procesa Evrope i Amerike, koja je najzaslužnija što je Crna Gora prvi put na izborima vlast promijenila tek prošle godine, očigledno je sa stare prešla i na novu vlast. Tačnije, prisustvo Brozomore – novu vlast čini starom. Za to nismo glasali. Glasali smo za državničko dostojanstvo i za demokratiju. Za Brozomoru nismo glasali.
Glasali smo za Crnu Goru. Profesor Milo Lompar je rekao: „Ne može se biti i za Njegoša i za Tita, jer je Tito srušio Njegoševu kapelu. Ili Njegoš ili Tito“. Mi smo za Njegoša. I Amfilohija Radovića.
Mi smo za Crnu Goru.
Izvor: Fejsbuk
