Hrvatski istoričar i teolog Goran Šarić u intervju BORBI dotakao se nedavne posjete crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića zvaničnom Zagrebu na poziv kolege Zorana Milanovića, odnosa komitskog pokreta sa ekstremnim političkim proustaškim snagama i brutalnim medijskim napadima kojima je iz Hrvatske izložen predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Šarić je okarakterisao predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića kao političkog utopljenika koji je poziv Zorana Milanovića da posjeti Zagreb doživio kao slamku spasa kojom se neuspješno pokušao održati na površinu.
Hrvatski teolog i istoričar izjavio je da Milanovićev poziv predstavlja potez kojim se potvrđuje kontinuitet hrvatske politike prema Crnoj Gori od završetka Drugog svjetskog rata, a kojoj je jedini cilj slabljenje uticaja Beograda na zvaničnu Podgoricu.
Komantarišući djelovanje tzv. komita u Crnoj Gori koje doživljava kao „crnogorske ustaše“, Šarić je naglasio da se upravo na njihovom primjeru može vidjeti kako se prodaje vjera za večeru. Po istom principu se prije 200 do 300 godina katoličila zapadna Hercegovina i Dalmatinska Zagora.
Kontinuiranu medijsku kampanju koja jeu Hrvatskoj usmjerena protiv predsjednika Srbije, Šarić doživljava kao puko sprovođenje naređenje Zagreba od strane Berlina, Londona, Brisela i Vašingtona. Ista će popustiti kada Vučić uvede sankcije Rusiji, prizna tzv. Kosovo, uvede Srbiju u NATO i protjera kineski i ruski kapital.
Kako komentarišete posjetu Mila Đukanovića Zagrebu na poziv Zorana Milanovića i izjave dvojice zvaničnika kojima su napadali isključivo Srbiju i SPC, optuživši ih za sprovođenje velikosrpske hegemonističke politike u regionu?
Milanović je jednom izjavio da je Hrvatska “slučajna država”, a sam se ponaša kao “slučajni predsjednik”. On služi kao ispušni ventil radikalne hrvatske desnice. Od početka svog mandata napada ljevičare, liberale i građanski usmjerene intelektualce, a sa desničarima je u ljubavi. U tom kontekstu treba sagledati i vodanje Đukanovića po Zagrebu. Đukanović je politički utopljenik, a utopljenik se i za slamku hvata. Slamka koju mu je pružio Milanović je slamka anti-srpske retorike. To je još jedino čime se Đukanović neuspješno pokušava održati na površini.
Djeluje je da je hrvatska politička vrhuška odavno oprostila Milu Đukanoviću i bivšoj vlasti ratnu avanturu u Hrvatskoj, da li se isto može reći i za hrvatsko društvo u cjelini?
Sve će oni oprostiti ako mogu iskoristiti Mila u svom obračunu sa Srbijom. U hrvatskom društvu (bar onom dijelu sklonom klero-fašističkim idejama, a takvih nije malo) se na Crnogorce gleda kao na sumnjive, dok ne dokažu da “nisu Srbi”. Normalni ljudi u Hrvatskoj misle da rat treba ostaviti iza nas i da ne treba potencirati sukobe.
Kako kometarišete to što je prethodna crnogorska vlast slala vojne delegacije na obilježavanje akcije Oluja u Kninu, pogotovu ako se uzme u obzir da je ista prije 30 godina učestvovala u ratnim dejstvima u Hrvatskoj?
Milova slika bi trebala stajati u enciklopediji pod “licemjerje”. Kakvi onda da budu njegovi sljedbenici? Kad je Milo huškao na rat, onda su otišli u pljačku Konavla, a kad je Milo postao anti-srbin onda su otišli na proslavu “Oluje”. Obraz kao đon.
Zašto se Zoran Milanović direktno umiješao u crnogorska unutrašnja pitanja, konkretno, ustoličenje Mitropolita Jonaikija u Cetinjskom manastiru? Šta se krije iza te iznenadne Milanovićeve zabrinutosti za Crnu Goru i šta je bila svrha pozivanja Đukanovića u zvaničnu posjetu Zagrebu nedelju dana nakon ustoličenja?
Hrvatska, iako ne želi biti Balkan, uporno pokušava na Balkanu stvoriti svoju sferu uticaja, nekakvu novu kroatoslaviju, kao u vrijeme druge Jugoslavije, kad su gotovo na svim rukovodećim pozicijama u SFRJ bili Hrvati, uz ponekog Slovenca. Zato pokušava na sve načine oslabiti uticaj Beograda u Crnoj Gori. U drugoj Jugoslaviji postojao je koncept: slaba Srbija jaka Jugoslavija. Danas je to koncept: slaba Srbija stabilan Balkan. Kad malo analiziramo šta za zapadnjake znači stabilan Balkan, ta sintagma ne znači Balkan suverenih prosperitetnih država, nego Balkan malih, satelitskih državica bez monetarnog suvereniteta, Balkan koji je preplavljen jeftinim proizvodima stranih korporacija, Balkan gdje su sve banke u stranom vlasništvu, a stanovništvo balkanskih kolonija im služi kao jeftina radna snaga ili topovsko meso u NATO agresijama po svijetu. Normalno je da se Hrvatska i Srbija nadmeću i meni ne bi smetalo što Hrvatska pokušava dominirati, kad bi Zagreb zastupao Balkan slobodan od stranih korporacija i banaka, od NATO – pakta, od diktata trećerazrednih službenika američke ambasade i onih briselskih povjerenika sa 2, 3 imena i prezimena.
Kako komentarišete to što pojedine „patriotsko-komitske“ organizacije iz Crne Gore održavaju redovne odnose sa političkim pokretom Miroslava Škora, konkretno sa gospodinom Antem Prkačinom koji je javno u hrvatskom Saboru podržao njihove proteste i manifestacije protiv nove crnogorske vlasti? Kako gledate na to što se na tim skupovima po Crnoj Gori pjevaju Tompsonove pjesme?
Taj pokret se u međuvremenu raspao. Šta reći o Škori kao lideru hrvatske desnice? Kakav lider takva desnica. Žena Miroslava Škore je Srpkinja, koja je pisala za novine srpske, četničke emigracije u Americi. Jedan drugi lider tog pokreta je iz poznate četničke porodice. Takvi su i ovi koji sebe nazivaju komitama, a bolji naziv im je “crnogorske ustaše” kao u knjizi Rastislava Petrovića. Thompson je dobar izbor za njih, jer je baš on iz krajeva gdje se vjera prodavala za vreću brašna, kako čitamo u pripovijetci “Pilipenda”, čuvenog Sime Matavulja. One koje zanima kako se katoličila zapadna Hercegovina i Dalmatinska Zagora prije 200-300 godina, neka gledaju današnju Crnu Goru.
Kako komentarišete konstantne medijske napade hrvatskih glasila na Srbiju i njenog predsjednika Aleksandra Vučića i da li vjerujete da se odnosi između Hrvatske i Srbije u bližoj budućnosti mogu relaksirati?
Vrlo lako se ti odnosi mogu relaksirati. Ako Vučić uvede sankcije Rusiji, prizna Kosovo i uvede Srbiju u NATO, ako protjera ruski i kineski kapital, a širom otvori vrata zapadnom, napadi na Vučića iz Zagreba će se smanjiti, jer će im iz Berlina, Londona, Bruxelles i Washingtona javiti da malo popuste. Do tada, očekujemo rušenje rekorda, do sada je oko 180 tekstova o Vučiću u hrvatskim medijima bilo u jednom danu, a vjerujem da će ih uskoro biti i preko 200. Često kažem Hrvatima, ako su Srbi zaista tako jadan i bijedan narod kakvim ih prikazujete, koliko ste onda tek vi jadni kad su vam najveće pobijede koje slavite upravo nad tim “opančarima”, “traktorašima” i kako već sve ne nazivate Srbe? Volio bih da smo više naučili iz krvavih sukoba devedesetih, iz brojnih zločina na svim stranama prema svim stranama, ali poznavajući mentalitet balkanskih Slavena, njima malo treba da se međusobno pobiju. Toliko nam je toga zajedničko, a mi uporno inzistiramo na razlikama i ako za sto godine ovdje više ne bude ni Srba ni Hrvata, samo ćemo biti krivi.
(Drugi dio intervjua sa Goranom Šarićem možete pročitati narednog vikenda)
