Bivši ministar odbrane u Vladi Duška Markovića i visoki funkcioner Demokratske partije socijalista Predrag Bošković uhapšen je juče. Boškoviću se na teret stavlja krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije.
Bošković je priveden u okviru istrage protiv kriminalne grupe, koju je prema tvrdnjama SDT-a organizovao biznismen Aleksandar Mijajlović.
On je u javnosti prepoznat kao jedna od osoba u DPS-u koju su pratile mnogobrojne afere.
RUDNIK PLJEVLJA
U rudniku u Pljevljima nekada je bila poznata krilatica da samo još zlato nisu pronašli. Među Pljevljacima je kružila priča da je onaj ko se zaposli u rudniku uglja podmiren „za života“.
Ipak, kako je bilo tim radnicima 2003. godine kada je Peđa Bošković postao direktor Rudnika sa platom od „samo“ 3000 evra zaista se nije moglo ni zamisliti.
Direktovanje Predraga Boškovića u Rudniku uglja u Pljevljima ostalo je zapamćeno među Pljevljacima po torbama punim para koje su išle za Podgoricu i Rukometni klub Budućnost.
Kada je Bošković preuzeo dužnost, Rudnik uglja je bio u dugovanjima od oko 35 miliona evra. To očigledno nije smetalo upravi kompanije koja u jednom trenutku odlučuje da „časti“ Boškovića jednim skromnim automobilom. Pardon, džipom. 50 000 evra. Sitnica.
Novcem iz rudnika (a ne svojim ličnim) pomogao je i izgradnju hrama Sv. Đorđija na Gukama zbog čega ga je Mileševska eparhija Srpske pravoslavne crkve odlikovala ordenom Sv. Save.
Taj orden mu je oduzet upravo od strane Srpske pravoslavne crkve zbog napada Demokratske partije socijalista na svetinje. Bošković je tada rekao da bi ga i sam vratio, a da bi hram ponovo obnovio, pokušavajući da se predstavi kao veliki dobrotvor. Sve bi to bilo legitimno da je on pomogao izgradnju hrama iz svog džepa, ali je situacija malo drugačija. Taj novac je direktno išao od strane Rudnika kao kompanije, a ne Predraga Boškovića kao (tadašnjeg) direktora.
Predrag Bošković je bio i jedan od osnivača firme OMP Engineering koja je nakon sprovedenog tendera državne kompanije 13. jul Plantaže (nije bilo konkurentske ponude) izabrana za partnera sa kojim izgradili, pa u julu 2011. otvorili fabriku za proizvodnju briketa od lozovine. Uz Boškovića, suvlasnici novoosnovane firme bili su Oleg Obradović, bivši direktor Telekoma, i Miodrag Ivanović, bivši direktor T-mobile.
OMP je bio vlasnik polovine novoizgrađene fabrike dok je druga polovina bila vlasništvo Plantaža. Planirana je bila godišnja proizvodnja od deset hiljada tona briketa i izvoz u Francusku i Italiju, ali od toga nije bilo ništa. Fabrika, nakon probne proizvodnje, nikad nije radila. Upućeni kažu zbog toga što je OMP kupio opremu koja nije bila pogodna za preradu vinove loze.
Zbog ovakvog upravljanja kompanijom, čitav bivši odbor direktora je uhapšen i danas se brane sa slobode. Među uhapšenima su bili i bivša direktorka te kompanije, Verica Maraš.
U Boškovićevom imovinskom kartonu tokom ministarskog mandata navodilo se, najprije, da sa 30 odsto vlasništva nema pravo upravljanja preduzećem. Potom da je svoj vlasnički udio prepustio Olegu Obradoviću. Ipak, izvršni direktor propalog Plantompa, prema podacima iz Centralnog registra preduzeća, do oktobra 2019. godine bio je Boškovićev šurak Petar Šćepanović.
Partneri Plantaža su, kako je to utvrdio vještak tokom maratonskog spora u Privrednom sudu, uvezli opremu koja nikada nije mogla proizvesti željeni proizvod. Umjesto da privedu spor u svoju korist, državna kompanija se sa partnerima (Ivanovićem i Obradovićem) krajem aprila ove godine dogovorila (zaključila vansudsko poravnanje) da preuzme izgrađenu zgradu, a da se vlasnici OMP Engineering obeštete za gradnju propale fabrike briketa sa 350 hiljada eura i 37 hiljada kvadrata poljoprivrednog zemljišta u Glavnom gradu.
“BELI ORAO“
Šira javnost se dobro sjeća političkih početaka Peđe Boškovića kada je kao predsjednik Savjeta mladih DPS-a najavio tužbu protiv lista „Dan“ zbog teksta u kojem se tvrdilo da je bio pripadnik „Belih orlova“. Nikada nije došlo do tog sudskog procesa, a Peđa Bošković je i dan danas ostao u žiži javnosti, najviše zbog svog visokog pozicioniranja u Demokratskoj partiji socijalista.
Ipak, koliko god on htio da sakrije činjenicu da je nekad pripadao potpuno drugoj ideji, uvijek će isplivati neki novi snimak koji će demantovati Boškovića.
Tako su iz Demokratske Crne Gore, političke partije Alekse Bečića, u vrijeme predizborne kampanje za parlamentarne izbore prošle godine, lansirali snimak gdje Bošković skandira vojvodi Čeku Dačeviću, demantujući Boškovića u svim tvrdnjama kojim pokušava da prikrije svoj „velikosrpski nacionalizam“ koji danas toliko često osuđuje.
Ipak ispada da je Bošković izabrao politiku konvertitstva, kao Milo Đukanović samo da bi ostao na vlasti.
Crna Gora je takođe 2017. godine „svečano i ponosno“ postala članica NATO pakta tokom Boškovićevog mandata. To je tada bila jako kontroverzna odluka a sve zbog agresije NATO saveza 1999. godine kada je 19 najjačih zemalja svijeta bombardovalo SR Jugoslaviju 78 dana.
I pored toga, Vlada Duška Markovića je bila ta koja je preko svega toga prešla, i ne pitajući narod Crne Gore uvukla državu u ovaj savez, bez organizacije referenduma, niti ispitavanja narodne volje. Te 2017. godine održani su i protesti u organizaciji pokreta Sloboda narodu, a pored njega i protesti Demokratskog fronta, čiji je jedan konstituent čak i podržavao NATO integracije, ali ipak stavio narodnu volju ispred te njegove ideje. Tada, u Skupštini na Cetinju, glasovima vladajuće većine i SDP-a koji je prekinuo bojkot Skupštine samo da bi izglasao ulazak Crne Gore u NATO pakt, Crna Gora je uvučena u Alijansu.
Zakonom o tajnosti podataka predlagali da sve više dokumenata bude „povjerljivo“
Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) govori da je Ministarstvo odbrane tokom Boškovićevog mandata predložilo Zakon o tajnosti podataka. Po tom Zakonu oznakama “povjerljivo” i “interno” postoji određeni stepen sumnje da informacije koje po svojoj prirodi moraju biti javne postaju nedostupne javnosti.
Ovaj Zakon je predložen 2019. od strane Ministarstva odbrane. Nesporno se radi o zloupotrebi Zakona o tajnosti podataka koji se već previše koristi kao izgovor da se javnosti ne saopšti neka važna informacija, saopštio je tada MANS.
Ministarstvo odbrane, na čijem čelu je tada bio Predrag Bošković, i nakon kritika domaće i inostrane javnosti zbog izrade ovakvog teksta Zakona, ipak isti nije promijenio i ponovo ga je poslao u skupštinsku proceduru. Takva praksa se kosi sa dobrom međunarodnom praksom, a u potpunoj suprotnosti je i sa višegodišnjim preprorukama Evropske Komisije koje se odnose na opštu transparentnost rada Vlade i slobodan pristup informacijama uopšte.
Ako nema šta da krije, zašto bi uopšte Bošković, preko svog resora, predlagao ovakav Zakon?
Ovakav pokušaj Predraga Boškovića da sakrije podatke, vjerovatno u lične i partijske interese DPS-a samo potvrđuje iskazane sumnje da je i Bošković učestvovao, u određenoj mjeri, u koruptivnim radnjama za šta se optužuje njegov partijski šef, Milo Đukanović.
Obračun sa vjernicima
Koliko je „neslobode“ bilo prisutno u resoru Predraga Boškovića najbolje govori jedan „svježi“ slučaj koji se desio dok su trajale litije Srpske pravoslavne crkve.
Naime, tadašnji načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore Dragutin Dakić izjavio je u medijima da pripadnici Vojske Crne Gore „nemaju šta da traže na molebanima i litijama“ aludirajući na to da oni moraju da ostanu vjerni svojoj državi, što je direktan udarac na osnovno ljudsko pravo koje je zagarantovano Ustavom a to je sloboda vjeroispovjesti.
Toga je bio svjestan i Zdravko Kasalica, penzionisani zastavnik u Vojsci Crne Gore i predsjednik Sindikata vojske, koji je na društvenim mrežama postavio sliku u uniformi VCG i poručio „Pomaže Bog braćo i sestre, vidimo se na litiji“.
I na litije je i išao.
Nedugo nakon toga, režim Mila Đukanovića je krenuo u obračun sa Kasalicom i njegovom porodicom, koje je Specijalno državno tužilaštvo Milivoja Katnića teretilo za pranje novca.
Kasalica sa druge strane tvrdi da je ovo montiran proces koji je inicirao upravo Predrag Bošković da bi se sukobio sa njim i sa njegovom porodicom a upravo zbog podrške Srpskoj pravoslavnoj crkvi tokom litija.
„Teren te ne prepoznaje“
A za tadašnji profesionalni angažman u Vojsci Crne Gore potrebno je pozitivno mišljenje mjesnog odbora Demokratske partije socijalista (DPS) i da se kandidat izjašnjava kao Crnogorac.
To je suština audio snimka koji je objavio portal IN4S a na kom članica DPS-a Dušica Vulić provjerava podobnost kandidata za ulazak u Vojsku Crne Gore. Kriterijumi za prijem u Vojsku Crne Gore su očigledno imali samo podobni i prihvatljivi za DPS.
Vjerodostojnost ovog snimka nisu demantovali iz tadašnjeg resora Peđe Boškovića, niti je ovaj slučaj dobio ikakav epilog, osim što je Vulićeva dobila otkaz iz ministarstva odbrane.
Ovo je samo jedan od ovakvih malverzacijskih slučajeva i žrtva politike Demokratske partije socijalista. Nezgodno je uopšte pomenuti koliko ljudi imaju „minus“ kod DPS-a i koji nisu mogli da pronađu zaposlenje u svojoj struci samo zbog samovolje Demokratske partije socijalista.
