Budućnost eksperimenta

piše: SIBIN

Eksperiment ima vlastitu, odveć suverenu logiku na koju, naprosto, nije moguće izvršiti uticaj, tako da eksperimentalni projekat ispadne dibidus drukčiji od ideje kojom se eksperimentator rukovodio. Tako da, logično, Abazović novu vlast doživljava sasvim drukčije od Bečića, čiji stav ne dijeli Zdravko, s razlogom prepoznat kao – zalutali teolog.
Dakle, Abazović veli kako je nova vlast založena ideji raskida sa principom partitokratije u čijoj je sjenci tavorila nemoćna država kao njen talac, dok o istoj vlasti eksperata Bečić kaže da je Zdravkov izum (izam?) za kojeg će, dabome, u potpunosti polagati račune, jer on (Aleksa) lično ne poznaje nijednog eksperta i ostaje da se vidi na šta će sve izaći (otud očajna matra za kojom poteže: dopustimo novoj vlasti da se dokaže, etc.) kao Zdravkova više manje burazerska skupina, nadamo se da je bar njemu u dovoljnoj mjeri poznata, budući da su, u međuvremenu, mnogi odustali i još uvijek evo odustaju od zabadava ponuđenih mjesta…

Odnekud, evo na scenu banu i Daka neksan, objašnjavajući javnosti a preko nje i Zdravku, da u novoj partiji već ima ministara, iaoko o tome mandatar nije obaviješten!

Ako se po jutru dan poznje, sve su prilike da će u sumraku kratkodnevnice nova vlast doživjeti svoj kraj… Još uvijek u konačnom neformirana, pokazuje se kao jedna nemogućnost koju sasvim različito doživljavaju i shodno tome interpretiraju oni instalirani na njenom vrhu; Dritan je diskurzivno demokratizuje, Bečić socijalno legitimizuje, Zdravko, pak, u praksi gradi kao kulu od karata.

Nakon predugih trideset godina pod čizmom gotovo svemoćne, postkomunističke partije koja je u svemu vedrila i oblačila, sada se rasplinjujemo u ideologiji razlike, pluralnosti, preuzimajući, pritom, Švedski model za koga je, ipak, potreban sasvim drugi mentalitet, ovaj gorštački u prividu a u realnosti plašljiv i interesima uvijek vođen, neće se moći snaći u slobodi i modernosti, u konceptu koji materijalizuje jednakost od čije snage zavisi sama budućnost.

Mada, ako se samo sjetimo da ovdje ne postoji nikakav kontinuitet, ni u kulturi niti u politici, ko zna: možda upali te uspije postmodernistički skok, iz totalitarizma u slobode savremenog svijeta u kojem sve ideologije nestaju, na njihovom mjestu izrastajući institucija pojedninca koji uživa sva demokratska, zagarantovana mu prava…

Možda će u bliskoj budućnosti šveđani kopirati naš model, dobijen iz ludog eksperimenta koji je htio da imitira njihov.